Ulomak s kršćanskog nadgrobnog spomenika iz Domitilinih katakomba u Rimu.
Potječe s kraja III. stoljeća. Sliku iz pastirskog života, poganskog podrijetla,
kršćani su upotrijebili kao simbol mira i blaženstva koje pokojnikova duša
nalazi u vječnosti.
Ovaj lik upućuje također na cjelokupno značenje Katekizma: Krist, Dobri
Pastir, koji svojom vlašću (štap) vodi i štiti svoje vjernike (ovca), poziva ih
milozvučnim suglasjem istine (flauta) i daje im pokoj u sjeni "drva života",
njegova otkupiteljskog Križa koji otvara Raj.
11. listopada 1992. papa Ivan Pavao II. predstavio je Katekizam Katoličke crkve vjernicima čitavoga svijeta, opisujući ga kao "referentni tekst" za katehezu obnovljenu na živim izvorima vjere. Godine 1985. na izvanrednoj skupštini Biskupske sinode sazvane u povodu dvadesete obljetnice zaključenja drugog vatikanskog sabora, izražena je želja da se sastavi katekizam sveukupne katoličke doktrine o vjeri i moralu te je trideset godina nakon otvaranja Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) katekizam i objavljen.
Pet godina kasnije, 15. kolovoza 1997., Papa je objavio reviziju (Editio typica) Katekizma katoličke crkve (Catechismus Catholicae Ecclesiae) i time potvrdio temeljnu svrhu Katekizma kao "puno i potpuno izlaganje Katoličkog nauka", omogućujući tako svima jasan uvid u to što Crkva ispovijeda, slavi, živi i moli u svom svakodnevnom životu.
Da bi se potencijal Katekizma mogao što potpunije ostvariti u primjeni, a i kao odgovor na zahtjev koji je nastao na Međunarodnom katehetskom kongresu u listopadu 2002., papa Ivan Pavao II. je 2003. godine ustanovio Povjerenstvo pod predsjedanjem kardinala Josepha Ratzingera, prefekta Kongregacije za Nauk vjere, koje je dobilo zadatak izrade kompendija katekizma Katoličke crkve, kao sažetijeg oblika njegovog sadržaja vjere. Nakon dvogodišnjeg rada nacrt Kompendija je pripremljen i podijeljen kardinalima i predsjedateljima biskupskih konferencija na uvid i konzultacije. U svojoj cjelini, nacrt je ocijenjen pozitivno u velikom broju primljenih odgovora. Stoga je Komisija, uzimajući u obzir prijedloge za poboljšanje, pripremila konačni tekst.
Tri su glavne značajke kompendija: uska povezanost s Katekizmom Katoličke Crkve, dijaloški okvir te korištenje slika u katehezi.
Kompendij nije djelo sam za sebe, niti je zamišljen da na bilo koji način zamijeni Katekizam Katoličke Crkve. Umjesto toga, cijelo vrijeme se poziva na Katekizam pomoću referentnih brojeva tiskanih na marginama kao i dosljednim praćenjem njegove strukture, razvoja i sadržaja. Zapravo, Kompendij je namijenjen ponovnom buđenju zanosa i entuzijazma za Katekizam koji u mudrosti svoje prezentacije i dubini svoje duhovnosti, uvijek ostaje i jest temeljni tekst kateheze u Crkvi danas.
Kao i katekizam, kompendij ima 4 dijela koji odgovaraju temeljnim zakonima života u Kristu.
Prvi dio, pod naslovom "Ispovjedanje vjere", sadrži sintezu principa vjere (lex credendi), vjere koju je izrekla Katolička crkva, kao što je formulirano u Apostolskom vjerovanju a koje se dalje razrađuje u Nicejsko-Carigradskoj formulaciji vjerovanja. Ove temeljne istine vjere kršćanska zajednica održava živima u sjećanju kroz liturgijski izričaj.
Drugi dio, naslovljen "Slavljenje Krščanskog misterija", predstavlja bitne elemente principa slavljenja (lex celebrandi). Navještavanje Evanđelja nalazi autentičan odgovor u sakramentalnom životu kroz koji krščani doživljavaju i svjedoče, u svakom trenutku svog postojanja, spasiteljsku moć uskrsnog otajstva kojim je Krist ostvario naše otkupljenje.
Treći dio, pod naslovom "Život u Kristu", razmatra principe življenja (lex vivendi), kroz koje krštenici iskazuju svoju predanost vjeri koju ispovijedaju i slave svojim djelima i etičkim izborima. Kršćanski vjernici su pozvani od Gospodina Isusa djelovati na način koji odgovara njihovom dostojanstvu kao djeci Oca, a u milosti Duha Svetoga.
Četvrti dio, pod naslovom "Kršćanska molitva", sažima principe molitve (lex orandi). Slijedeći primjer Isusa, savršeni model onoga koji moli, poziva se i svaki kršćanin na dijalog s Bogom u molitvi. Povlašteni izraz molitve je Oče naš, molitva koju nas je naučio sam Isus.
Drugo obilježje kompendija je njegov dijaloški oblik koji odražava drevni katehetski književni žanr u obliku pitanja i odgovora. Ideja je da se reproducira imaginarni dijalog između učitelja i učenika, kroz niz preciznih pitanja koja pozivaju čitatelja da ide dublje u otkrivanju novih i novijih aspekata svoje vjere. Dijaloški format pridonosi sažetosti teksta, reducirajući ga na ono što je je bitno. To može pomoći čitatelju da sadržaj shvati i moguće upamti.
Treće obilježje je uključivanje nekih umjetničkih slika koje pridonose pojašnjavanju teksta Kompendija. Te su slike izvučene iz bogate baštine kršćanske ikonografije. Stoljetna koncilijska tradicija uči nas da su slike također u službi propovijedanja Evanđelja. Umjetnici su u svim vremenima ponudili glavne činjenice otajstva spasenja na kontemplaciju i čudo vjernika predstavljajući ih u sjaju boja i u savršenstvu ljepote. To je pokazatelj kako danas više nego ikad, u kulturi slika, sveta slika može izraziti mnogo više no što se može reći riječima te može biti izuzetno učinkovit i dinamičan način prenošenja evanđeoske poruke.
Četrdeset godina nakon završetka Drugog vatikanskog koncila, u godini Euharistije, ovaj Kompendij predstavlja dodatni izvor za zadovoljavanje gladi za istinom među kršćanskim vjernicima svih dobnih skupina i oblika, kao i gladi za istinom i pravdom među onima koji su bez vjere. Predstavljanje Kompendija održat će se na svečanosti Svetih apostola Petra i Pavla, stupova Crkve, univerzalnih i primjera vrijednih evangelizatora drevnog svijeta. Ovi apostoli su vidjeli ono što su propovijedali i bili su svjedoci istine o Kristu, čak i do mučeništva. Nasljedujmo ih u misionarskom žaru i molimo Gospodina da Crkva uvijek može slijediti nauk apostola, od kojih je najprvo primila slavno naviještanje vjere.
20. ožujak 2005., Cvjetnica.
Kardinal Joseph Ratzinger
Predsjednik specijalne komisije
50-53, 68-69
U svojoj dobroti i mudrosti Bog se objavljuje čovjeku. Djelima i riječima objavljuje sama sebe i svoj dobrohotan naum koji je utvrdio od vječnosti u Kristu u prilog čovječanstvu. Taj naum ide za tim da milošću Duha Svetoga sve ljude kao posinjenu djecu u njegovu jedinome Sinu učini dionicima božanskoga života.
54-58, 70-71
Već od početka Bog se otkriva praroditeljima Adamu i Evi te ih poziva na usrdno zajedništvo sa sobom. Nakon njihova pada ne prekida svoje objave, već obećava spasenje njihovu svekolikom potomstvu. Nakon potopa sklapa s Noom savez između sebe i sviju živih bića.
59-64, 72
Bog odabire Abrahama pozivajući ga da izađe iz svoje zemlje, da ga učini "ocem naroda mnogih" (Post 17,5), obećavajući mu da će u njemu blagosloviti "sva plemena na zemlji" (Post 12,3). Abrahamovo će potomstvo biti nosilac božanskih obećanja danih patrijarsima. Bog čini Izrael svojim izabranim narodom, izbavivši ga iz egipatskoga ropstva, s njime sklapa Savez na Sinaju i po Mojsiju mu daje svoj Zakon. Proroci navješćuju korjenito otkupljenje naroda i spasenje koje će uključiti sve narode u novi i vječni Savez. Iz izraelskoga naroda, iz plemena Davidova, rodit će se Mesija-Pomazanik: Isus.
65-66, 73
To je ona ostvarena u njegovoj Utjelovljenoj Riječi, Isusu Kristu, posredinku i punini Objave. Budući da je Jedinorođeni Sin Božji koji je postao čovjekom, on je savršena i konačna Očeva Riječ. Poslanjem Sina i darom Duha Svetoga Objava je već potpuno dovršena, mada Crkvi ostaje da postupno lijekom vjekova dosegne sav njezin domašaj.
"Darovavši nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konačna Riječ, Bog nam je tom svojom Riječju ujedno rekao sve i nema nam što više reći" (sveti Ivan od Križa).
67
Premda ne pripadaju u polog vjere, one mogu pomoći življenju same vjere samo ako zadrže svoju usmjerenost prema Kristu. Crkveno učiteljstvo, na koje spada razlučivanje takvih privatnih objava, stoga ne može prihvatiti one objave koje bi htjele nadići ili ispraviti dovršenu Objavu koja je Krist.
74
Bog "hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine" (1 Tim 2,4), tj. Isusa Krista. Zato je potrebno da se Krist navješćuje svim ljudima, po samoj njegovoj zapovijedi: "Idite i poučavajte sve narode" (Mt 28,19). To se ostvaruje apostolskom predajom.
75-79, 83, 96, 98
Apostolska predaja je prenošenje Kristove poruke koje se od samih početaka kršćanstva vrši propovijedanjem, svjedočenjem, ustanovama, bogoslužjem i nadahnutim spisima. Apostoli su prenijeli svojim nasljednicima biskupima i, preko njih, svim naraštajima sve do dovršenja vremena, ono što su primili od Krista i naučili do Duha Svetoga.
76
Apostolska se predaja ostvaruje na dva načina: živim prenošenjem Božje riječi (jednostavno nazvanim Predaja) te Svetim pismom, koje je ista, samo zapisana poruka spasenja.
80-82, 97
Predaja i Sveto pismo usko su međusobno povezani i prožimaju se. Oboje uprisutnjuje i čini u Crkvi plodnim otajstvo Krista i oboje proistječu iz istoga božanskog vrutka: tvore samo jedan sveti polog vjere iz kojega Crkva crpi svoju sigurnost o svim objavljenim istinama.
84, 91, 94, 99
Poklad vjere apostoli su povjerili čitavoj Crkvi kao cjelini. Sav sveti puk nadnaravnim osjećajem vjere, potpomognut Duhom Svetim i vođen Učiteljstvom Crkve, prihvaća božansku Objavu, sve više je shvaća i u životu primjenjuje.
85-90, 100
Vjerodostojno tumačenje toga poklada povjereno je samo živome Učiteljstvu Crkve, tj. Petrovu nasljedniku, rimskome biskupu i biskupima koji su s njime u zajedništvu. Na Učiteljstvo, koje u služenju Božje riječi uživa karizmu sigurnosti glede istine, spada i definiranje dogma, koje su izričaji istina sadržanih u božanskoj Objavi. Ta se ovlast proteže i na istine nužno povezane s Objavom.
95
Međusobno su tako usko povezani da jedno bez drugoga ne može opstati. Zajedno pak, svatko na svoj način, pod djelovanjem Duha Svetoga uspješno pridonose spasenju ljudi.
105-108, 135-136
Jer je sam Bog tvorac Svetoga pisma: zato se za njega kaže da je nadahnuto i da nezabludivo naučava one istine koje su potrebne za naše spasenje. Naime, Duh Sveti je nadahnuo ljudske pisce koji su zapisali ono čemu nas je on htio poučiti. Pa ipak, kršćanska vjera nije "religija knjige", nego Božje riječi, "ne neke napisane i nijeme riječi, nego utjelovljene i žive Riječi" (sveti Bernard iz Clairvouxa).
109-119, 137
Sveto pismo treba čitati i tumačiti uz pomoć Duha Svetoga i pod vodstvom Crkvenoga učiteljstva, prema tri kriterija: 1) brižno paziti na sadržaj i jedinstvo cijeloga Pisma, 2) Pismo čitati u živoj Predaji Crkve, 3) paziti na analogiju vjere, tj. na uzajamnu povezanost istina vjere.
120, 138
Kanon Pisma je zaokružen popis svetih spisa koje je po apostolskoj predaji Crkva razaznala kao takve. Taj kanon sadrži 46 knjiga Staroga zavjeta i 27 knjiga Novoga zavjeta.
121-123
Kršćani poštuju Stari zavjet kao pravu riječ Božju: svi su njegovi spisi božanski nadahnuti i imaju neprolaznu vrijednost. Oni svjedoče o odgojnome postupku Božje spasiteljske ljubavi. Napisani su ponajprije da priprave dolazak Krista, Spasitelja svijeta.
124-127, 139
Novi zavjet, čije je središte Isus Krist, predaje nam konačnu istinu božanske Objave. U njemu četiri evanđelja, po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, budući da su poglavito svjedočanstvo o Isusovu životu i nauku, tvore srce čitava Svetoga pisma i u Crkvi zauzimaju jedinstveno mjesto.
128-130, 140
Pismo je jedno jer je jedna Božja riječ, jedan je spasenjski Božji naum, jedno je božansko nadahnuće obaju Zavjeta. Stari zavjet pripravlja Novi, a Novi ispunjava Stari: međusobno se osvjetljuju.
131-133, 141-142
Sveto pismo je uporište i životna snaga Crkvi, a njezinoj djeci čvrstina vjere, hrana i vrelo duhovnoga života. Ono je duša teologije i pastirskoga propovijedanja. Psalmist veli: ono je "nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi" (Ps 119,105). Zato Crkva potiče na učestalo čitanje božanskih Pisama jer "nepoznavanje Pisama jest nepoznavanje Krista" (sveti Jeronim).
142-143
Potpomognut božanskom milošću, čovjek odgovara poslušnošću vjere, koja je potpuno predanje Bogu i prihvaćanje njegove Istine, budući da za nju jamči on koji je sama Istina.
144-149
Uzora je mnogo, a osobito se ističu dva: Abraham koji, stavljen na kušnju, "povjerova Bogu" (Rim 4,3), uvijek je slušao njegove pozive pa je stoga postao "ocem svih koji vjeruju" (Rim 4,11.18), i Djevica Marija koja je tijekom cijeloga svoga života na najsavršeniji način ostvarivala poslušnost vjere: "Fiat mihi secundum Verbum tuum - neka mi bude po tvojoj riječi" (Lk 1,38).
150-152, 176-178
Znači prianjati uz samoga Boga, predati mu se pristajući uza svu istinu što ju je on objavio, jer Bog jest Istina. Znači vjerovati u jedinoga Boga u trima Osobama: Oca, Sina i Duha Svetoga.
153-165, 179-180, 183-184
Vjera, nezasluženi Božji dar, dostupna onima koji je ponizno prose, jest vrhunaravna krjepost neophodna za spasenje. Čin vjere ljudski je čin, tj. čin razuma koji, na poticaj volje koju Bog pokreće milošću, slobodno daje svoj pristanak božanskoj istini. Nadalje, vjera je sigurna jer se temelji na samoj Božjoj riječi; ona je djelotvorna "po ljubavi" (Gal 5,6); ona je u trajnu rastu zahvaljujući slušanju Božje riječi i molitvi. Ona nam već sada daje predokus nebeske radosti.
159
Iako vjera nadilazi razum, između vjere i razuma nikada ne može biti proturječja jer oboje potječu od Boga. A isti je Bog koji čovjeku daruje i svjetlo razuma i vjeru.
"Vjeruj da bi razumio, razumi da bi bolje vjerovao" (sveti Augustin).
166-169, 181
Vjera je osoban čin ukoliko je čovjekov slobodan odgovor na poziv Boga koji se objavljuje. No, istodobno je i crkven čin koji se izražava u ispovijesti: "Vjerujemo". Crkva je ta koja vjeruje: tako milošću Duha Svetoga ona prethodi, rađa i hrani vjera pojedinoga kršćanina. Zato je Crkva Majka i Učiteljica.
170-171
Formule vjere su važne jer omogućuju da izrazimo, usvojimo i s drugima slavimo istine vjere služeći se zajedničkim govorom.
172-175, 182
Premda je načinjena od osoba različitih jezika, kultura i obreda, Crkva jednoglasno ispovijeda jedincatu vjeru primljenu od jedinoga Gospodina i prenesenu jedincatom apostolskom predajom. Ispovijeda samo jednoga Boga - Oca, Sina i Duha Svetoga - i pokazuje samo jedan put spasenja. Zato jednoga srca i jednodušno vjerujemo sve što je sadržano u pisanoj ili predanoj Božjoj riječi, a što Crkva predlaže vjerovati kao od Boga objavljeno.
Apostolsko vjerovanje
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao;
treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela, i život vječni.
Amen.
Nicejsko-Carigradsko vjerovanje
Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega.
Rođenog od Oca prije svih vjekova.
Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga.
Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno.
Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i
postao čovjekom.
Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan.
I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu.
I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu.
I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina.
Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.
I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu.
Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha.
I iščekujem uskrsnuće mrtvih.
I život budućega vijeka.
Amen.
185-188, 192, 197
To su oblikovani obrasci vjere koji se još nazivaju "Vjeroispovijesti" ili "Vjerovanje", a kojima je Crkva od svojih početaka sažeto izražavala i predavala svoju vjeru obrascima koji su bili mjerodavni za sve vjernike.
189-191
To su ponajprije krsni Simboli. Budući da se krštenje podjeljuje "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Mt 28,19), vjerske istine na krštenju ispovjeđene, raščlanjene su na temelju njihova odnosa prema trima Osobama Presvetoga Trojstva.
193-195
To su Apostolsko vjerovanje, koje je zapravo drevni krsni Simbol Rimske Crkve, i Nicejsko-carigradsko vjerovanje, plod prvih dvaju općih sabora, tj. Nicejskoga (325. g.) i Carigradskoga (381. g.), koje je i danas zajedničko svim velikim Crkvama Istoka i Zapada.
"VJERUJEM U BOGA, OCA SVEMOGUĆEGA, STVORITELJA NEBA I ZEMLJE"
198-199
Jer je izjava "Vjerujem u Boga" najvažnija, ona je izvor sviju ostalih istina o čovjeku i svijetu, o čitavu životu svakoga tko vjeruje u njega.
200-202, 228
Jer se on židovskome narodu objavio kao Jedini rekavši: "Čuj, Izraele! Gospodin je jedan" (Pnz 6,4) "i nema drugoga" (Iz 45,22). Sam Isus to potvrđuje: Bog je "jedini Gospodin" (Mk 12,29). Ispovijedati da su Isus i Duh Sveti također Bog i Gospodin ne unosi nikakvu diobu u jedinome Bogu.
203-209, 230-231
Mojsiju se Bog objavljuje kao Bog živi, "Bog Abrahamov, Bog Izakov, I Bog Jakovljev" (Izl 3,6). Tom istom Mojsiju objavio je i svoje tajanstveno ime: "Ja sam koji jesam (JHWH)." Neizrecivo Božje ime još se u Starome zavjetu zamjenjivalo riječju Gospodin. Tako se u Novome zavjetu Isusa kao pravoga Boga naziva Gospodinom.
211-213
Dok su sva stvorenja, sve što jesu i što imaju, to primila od Boga, jedino je Bog u sebi punina bitka i svakoga savršenstva. On, "Onaj koji jest", bez početka je i bez kraja. Isus otkriva da i on nosi božansko Ime: "Ja jesam" (Iv 8,28).
206-213
U objavi svoga imena Bog daje spoznati bogatstvo sadržano u svome neizrecivu otajstvu: on jedini jest, oduvijek i zauvijek, on nadilazi svijet i povijest. On je Stvoritelj neba i zemlje. On je vjeran Bog, uvijek blizak svome narodu da ga spasi. On je nadasve svet, "bogat milosrđem" (Ef 2,4), uvijek spreman na praštanje. On je duhovno, nadnaravno, svemoguće, vječno, osobno i savršeno Biće. On je istina i ljubav.
"Bog je neizmjerno savršeno biće koje je Presveto Trojstvo" (sveti Toribio iz Mogroveja)
214-217, 231
Bog je sama Istina i kao takav ne može prevariti ni biti prevaren. On je "svjetlost, i tame u njemu nema nikakve" (1 Iv 1,5). Vječni Božji Sin, utjlovljenje Mudrosti, poslan je u svijet "da posvjedoči za Istinu" (Iv 18,37).
218-221
Bog se objavljuje Izraelu kao onaj čija je ljubav jača od ljubavi oca ili majke prema vlastitoj djeci ili ljubavi među supružnicima. U sebi "Bog je ljubav" (I Iv 4,8.16), onaj koji se potpuno i nezasluženo dariva i koji "je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca, da se svijet po njemu spasi" (Iv 3,16). Slanjem svoga Sina i Duha Svetoga Bog objavljuje da je i sam vječna razmjena ljubavi.
222-227, 229
Vjerovati u jedinoga Boga znači: spoznati mu veličinu i uzvišenost, živjeti u zahvaljivanju, uzdati se u njega u svakoj prilici, pa i u nesreći; upoznati jedinstvo i pravo dostojanstvo svih ljudi stvorenih na njegovu sliku, znači pravilno se služiti svime što je stvorio.
232-237
Središnje otajstvo kršćanske vjere i života jest otajstvo Presvetoga Trojstva. Kršćani se krste u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
237
Bog je, istina, ostavio neke tragove svoga trojstvenog Bića u stvoriteljskom djelu i u starozavjetnoj objavi. No, nutrina njegova Bića kao Presveto Trojstvo tvori tajnu nedostupnu samu razumu, pa i vjeri Izraelovoj, prije Utjelovljenja Sina Božjega i poslanja Duha Svetoga. To je otajstvo objavio Isus Krist i ono je izvor sviju drugih otajstava.
240-242
Isus Krist nam objavljuje daje Bog "Otac" ne samo kao Stvoritelj svijeta i čovjeka, nego poglavito jer je u svome krilu za vječnost stvorio Sina, svoju Riječ, "odsjaj Slave Božje i otisak Bića njegova" (Heb 1,3).
243-248
Duh Sveti je treća Osoba Presvetoga Trojstva. On je Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu. On "izlazi od Oca" (Iv 15,26) koji je počelo bez počela izvor je čitava trojstvenoga života. On izlazi i od Sina (Filioque) vječnim darom što ga Otac daje Sinu. Poslan od Oca i od utjelovljenoga Sina Duh Sveti uvodi Crkvu "u svu Istinu" (Iv 16,13).
249-256, 266
Svoju trojstvenu vjeru Crkva izražava ispovijedajući jednoga Boga u tri Osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga. Tri Božanske Osobe jedan su Bog jer svaka od njih je istovjetna punini jedne i nedjeljive božanske naravi. One su zbiljski među sobom različite po odnosu jedne prema drugoj: Otac rađa Sina, Sin biva rođen od Oca, a Duh Sveti izlazi od Oca i Sina.
257-260, 267
Nerazdvojive u svojoj jedinstvenoj biti, Božanske su Osobe nerazdvojive i u svome djelovanju: Trojstvo ima samo jedno i isto djelovanje. No, u jednome božanskome djelovanju svaka je Osoba prisutna na način koji joj je u Trojstvu svojstven.
"Bože moj, Trojstvo kojemu se klanjam... smiri moju dušu; učini od nje svoje nebo, svoje milo boravište i mjesto svoga počinka. Ne daj da te kada ostavim sama, nego da svim svojim bićem budem tamo, posve budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana tvome stvarateljskom djelovanju (blažena Elizabeta od Trojstva)"
268-278
Bog se objavio kao "Silan i Junačan" (Ps 24,8), onaj kome "ništa nije nemoguće" (Lk 1,37). Njegova je svemoć sveopća, otajstvena i očituje se u stvaranju svijeta ni iz čega i čovjeka iz ljubavi, a poglavito u Utjelovljenju i Uskrsnuću njegova Sina, u daru posinaštva čovjeku i u praštanju grijeha. Zbog toga Crkva svoje molitve započinje riječima: "Svemogući vječni Bože" ("Omnipotens sempiterne Deus...").
279-289, 315
Jer je stvaranje temelj svih spasenjskih nauma Božjih. Očituje Božju svemoguću i mudru ljubav, prvi je korak prema savezu jedinoga Boga s njegovim narodom. Početak je povijesti spasenja koja dosiže vrhunac u Kristu i prvi je odgovor na čovjekova temeljna pitanja glede vlastita podrijetla i vlastite svrhe.
290-292, 316
Otac, Sin i Duh Sveti jedinstveno su i nedjeljivo počelo svijeta, makar se djelo stvaranja svijeta posebno pripisuje Bogu Ocu.
293-294, 319
Svijet je stvoren na slavu Božju, koji je htio očitovati i priopćiti svoju dobrotu, istinu i ljepotu. Konačna je svrha stvaranja da Bog u Kristu bude "sve u svima" (1 Kor 15:28) na svoju slavu i za naše blaženstvo.
"Slava je Božja živi čovjek, a čovjekov je život gledanje Boga" (sveti Irenej)."
295-301, 317-320
Bog je svijet stvorio slobodno po svojoj mudrosti i ljubavi. Svijet nije proizvod nikakve nužnosti, slijepe sudbine ili slučaja. Bog je "ni iz čega" (ex nihilo) (2 Mak 7,28) stvorio uređen i dobar svijet, kojega on neizmjerno nadilazi. Bog svoje stvorenje uzdržava u postojanju dajući mu sposobnost djelovanja i vodeći ga prema njegovu cilju, po svome Sinu i Duhu Svetome.
302-306, 321
To je rasporedba kojom Bog svoja stvorenja privodi konačnome savršenstvu na koje ih je On pozvao. Bog je vrhovni Gospodar svoga nauma. Ali da ga ostvari, služi se suradnjom svojih stvorenja. Istodobno stvorenjima dariva dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i počelo jedni drugima.
307-308, 323
Poštujući ljudsku slobodu, Bog traži od čovjeka da surađuje s njime svojim činima, svojim molitvama, pa i svojim patnjama izvodeći u njemu "htjeti i djelovati po svojim (Božjim) dobrohotnim naumima" (Fil 2,13).
309-310, 324, 400
Na to pitanje, koliko bolno toliko i tajnovito, odgovor može dati samo cjelina kršćanske vjere. Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok zla. On tajnu zla osvjetljuje u svome Sinu Isusu Kristu, koji je umro i uskrsnuo da pobijedi veliko ćudoredno zlo, tj. ljudski grijeh koji je korijen svih ostalih zala.
311-314, 324
Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi nikada dopustio zlo kada iz samoga zla ne bi izvukao dobro. Bog je to već čudesno ostvario u Kristovoj smrti i uskrsnuću: doista, iz najvećega ćudorednog zla, ubojstva njegova Sina, on je izveo najveće dobro, Kristovu proslavu i naše otkupljenje.
325-327
Sveto pismo veli: "U početku stvori Bog nebo i zemlju" (Post 1,1). U svojoj ispovijesti vjere Crkva navješćuje da je Bog stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga: sviju duhovnih i tjelesnih bića, tj. anđela i vidljivoga svijeta, posebice čovjeka.
328-333, 350-351
Anđeli su čisto duhovna stvorenja, bestjelesna, osobna i besmrtna bića obdarena razumom i voljom. Oni neprekidno gledaju Boga licem u lice, slave ga, služe mu i njegovi su glasnici u ostvarenju spasenjskoga poslanja za sve ljude.
334-336, 352
Crkva se sjedinjuje s anđelima u klanjanju Bogu, zaziva njihovu pomoć, a u bogoslužju posebno slavi spomen nekih anđela.
"Svaki vjernik ima uza se anđela kao čuvara i pastira da ga vodi u život" (sveti Bazilije Veliki).
337-344
Pripovijedanjem o "šest dana" stvaranja Sveto pismo nas uči vrijednosti stvorenoga svijeta i njegovoj svrsi, a to je slavljenje Boga i služenje čovjeku. Sve što postoji svoje postojanje duguje Bogu od kojega prima vlastitu dobrotu i savršenost, vlastite zakone i vlastito mjesto u svijetu.
343-344, 353
Čovjek je vrhunac vidljiva stvaranja jer je stvoren na sliku i priliku Božju.
342, 354
Po Božjoj volji među stvorenjima postoji međuovisnost i hijerarhijski odnos. Istodobno među njima vladaju jedinstvo i solidarnost, jer svima je isti Stvoritelj, sve ih On ljubi i određena su na njegovu slavu. Poštivati zakone upisane u stvorenje i odnose koji proizlaze iz naravi stvari počelo je mudrosti i temelj morala.
345-349
Djelo stvaranja dosiže vrhunac u još većemu djelu otkupljenja. Naime, otkupljenje je početak novoga stvaranja u kojemu će sve naći svoj puni smisao i ispunjenje.
355-357
Čovjek je stvoren na Božju sliku u smislu da je sposoban upoznati i u slobodi ljubiti svoga Stvoritelja. On je jedino stvorenje na ovoj zemlji što ga je Bog htio radi njega samoga i koje je pozvano da spoznajom i ljubavlju ima udjela u Božjemu životu. Budući da je na sliku Božju, ima dostojanstvo osobe: nije tek nešto, nego je netko, sposoban je sebe upoznati, slobodno se darivati te stupiti u zajedništvo s Bogom i drugim osobama.
358-359, 380-381
Bog je sve stvorio za čovjeka, a čovjek je stvoren da Boga spozna, da mu služi i ljubi ga te da mu sve stvorenje prikazuje u zahvalnosti te da bude uzdignut na život s Bogom u nebu. Samo u otajstvu Utjelovljene Riječi istinski se rasvjetljuje tajna čovjeka određena da odražava sliku Sina Božjega koji je postao čovjekom i koji je savršena "slika Boga nevidljivoga" (Kol 1,15).
360-361
Zbog zajedničkoga podrijetla u Bogu ljudski je rod jedinstven u zajedništvu. Uostalom, Bog "od jednoga sazda cijeli ljudski rod" (Dj 17,26). Nadalje, svima je jedan Spasitelj i svi su pozvani da budu dionici vječnoga Božjeg blaženstva.
362-365, 382
Ljudska je osoba istodobno tjelesno i duhovno biće. Duh i tvar u čovjeku tvore jednu jedinu narav. Ovo je jedinstvo tako duboko da zahvaljujući duhovnome počelu, duši, tvarno tijelo postaje ljudskim i živim tijelom te je dionik dostojanstva slike Božje.
366-368, 382
Duhovna duša ne dolazi od roditelja nego je Bog neposredno stvara i ona je besmrtna. Kada se u času smrti odvaja od tijela, ne propada; ponovno će se s tijelom sjediniti u konačnome uskrsnuću.
369-373, 383
Muško i žensko Bog je stvorio u jednaku dostojanstvu, budući da su ljudske osobe, a istodobno u uzajamnoj komplementarnosti, budući da su muško i žensko. Bog ih je htio jedno za drugo, stvorio ih je za osobno zajedništvo. Zajedno su pozvani da prenose ljudski život, tvoreći u ženidbi "jedno tijelo" (Post 2,24) te da kao Božji "upravitelji" sebi podlože zemlju.
374-379, 384
Stvarajući muškarca i ženu Bog im je darovao osobito dioništvo u vlastitome božanskom životu, u svetosti i pravednosti. U Božjemu naumu čovjek nije trebao ni patiti ni umrijeti. Osim toga, vladao je savršen sklad u samome čovjeku, između stvorenja i Stvoritelja, između muškarca i žene, kao i između prvoga ljudskog para i svekolikoga stvorenja.
385-389
Grijeh je prisutan u ljudskoj povijesti. Stvarnost grijeha u punini se razjašnjava samo u svjetlu božanske Objave, poglavito u svjetlu Krista, Spasitelja sviju, koji je dao obilje milosti upravo tamo gdje se umnožio grijeh.
391-395, 414
Tim se izrazom označuje da su Sotona i drugi demoni, o kojima govore Sveto pismo i crkvena Predaja, stvoreni od Boga kao anđeli i po naravi dobri, ali su od sebe postali zli jer su slobodno i neopozivo odbacili Boga i njegovo Kraljevstvo stvorivši tako pakao. Oni napastuju čovjeka da se pridruži njihovoj pobuni protiv Boga, ali Bog u Kristu potvrđuje svoju sigurnu pobjedu nad Zlim.
396-403, 415-417
Čovjek je, napastovan od đavla, pustio da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju i ne poslušavši ga htjede postati "kao Bog" bez Boga i mimo Boga (Post 3,5). Tako su Adam i Eva odmah izgubili za sebe i sve svoje potomke milost izvorne svetosti i pravednosti.
404, 419
Istočni grijeh u kojemu se svi ljudi rađaju jest stanje lišenosti izvorne svetosti i pravednosti. To je "naslijeđen", a ne "počinjen" grijeh; to je stanje u kojemu se rađa, a ne osobni čin. Zbog istoga podrijetla sviju ljudi on se s ljudskom naravi prenosi na Adamove potomke "ne oponašanjem, nego rađanjem". To prenošenje ostaje tajnom koju ne možemo potpuno razumjeti.
405-409, 418
Kao posljedica istočnoga grijeha ljudska narav, iako nije potpuno pokvarena, u vlastitim je naravnim silama ranjena i podvrgnuta neznanju, patnji i vlasti smrti te je sklona grijehu. Ta se sklonost zlu naziva požuda.
410-412, 420
Nakon prvoga grijeha svijet je bio preplavljen grijesima, ali Bog nije čovjeka prepustio vlasti smrti, nego naprotiv, na otajstven mu je način objavio u "Protoevanđelju" (Post 3,15) - pobjedu nad zlom i čovjekovo uzdignuće iz pada. To je prvi navještaj Mesije otkupitelja. Zato se grijeh naziva čak i sretnom krivicom koja "je zavrijedila takvoga i tolikog Otkupitelja" (bogoslužje Uskrsnoga bdjenja - Exultet).
422-424
To je navještaj Isusa Krista, "Sina Boga živoga" (Mt 16,16), umrloga i uskrsnuloga. U vrijeme kralja Heroda i cara Cezara Augusta Bog je ispunio obećanja dana Abrahamu i njegovu potomstvu poslavši "svoga Sina, od žene rođena, pokorna Zakonu, da otkupi one koji bijahu pod Zakonom, kako bismo primili posinaštvo" (Gal 4,4-5).
425-429
Već od početka prvi su učenici obuzeti žarkom željom da naviještaju Isusa Krista kako bi sve narode priveli vjerovanju u njega. I danas se iz te, po ljubavi stečene spoznaje Krista, rađa neodoljiva želja evangelizirati i katehizirati, tj. drugima u Kristovoj osobi otkrivati potpun naum Božji i čovječanstvo uvoditi u zajedništvo s njime.
"I U ISUSA KRISTA, SINA NJEGOVA JEDINOGA, GOSPODINA NAŠEGA"
430-435, 452
Dano od Anđela prilikom Navještenja ime "Isus" znači "Bog spasava". Ono istodobno izražava njegov identitet i poslanje jer on će "spasiti narod svoj od grijeha njegovih" (Mt 1,21). Petar tvrdi da "nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti" (Dj 4,12).
436-440, 453
"Krist" na grčkome, "Mesija" na hebrejskome, znači "Pomazanilc". Isus je Krist jer je od Boga posvećen, od Duha Svetoga pomazan za otkupiteljsko poslanje. On je od Izraela očekivani Mesija koga je Otac poslao na svijet. Isus je prihvatio naslov Mesija podrobnije mu određujući smisao: On "koji je sišao s neba" (Iv 3,13), raspet i potom uskrsnuo, Sluga je Patnik "koji život svoj daje kao otkupninu za mnoge" (Mt 20,28). Od imena Krist došlo nam je ime kršćani.
441-445, 454
On je to u jedinstvenu i savršenu smislu. U trenutku krštenja i prigodom preobraženja glas Očev označuje Isusa kao "ljubljenog Sina". Predstavljajući sebe kao Sina koji "poznaje Oca" (Mt 11,27) Isus potvrđuje svoj jedinstven i vječan odnos s Bogom, svojim Ocem. On je "Jedinorođeni sin" (1 Iv 9,4) Božji, druga Osoba Trojstva. On je središte apostolskoga propovijedanja: apostoli su vidjeli njegovu "slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca" (Iv 1,14).
446-451, 455
U Bibliji ovaj naslov obično označuje Boga kao Gospodara. Isus ga primjenjuje na sama sebe i objavljuje svoje božansko gospodstvo po vlasti nad prirodom, nad demonima, nad grijehom i smrću, poglavito svojim Uskrsnućem. Prve kršćanske ispovijesti tvrde da moć, čast i slava vlastite Bogu Ocu dolikuju i Isusu: Bog mu je dao "ime koje je iznad svakog imena" (Fil 2,9). On je Gospodar svijeta i povijesti, jedini kojemu čovjek treba potpuno podložiti svoju osobnu slobodu. "Isus Krist, začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice"
456-460
Sin Božji se po Duhu Svetome utjelovio u krilu Djevice Marije radi nas ljudi i radi našega spasenja, odnosno da nas grješnike pomiri s Bogom, da nam pokaže svoju beskrajnu ljubav, da bude naš uzor svetosti, da nas učini "dionicima božanske naravi" (2 Pt 1,4).
461-463, 483
Crkva naziva "Utjelovljenje" divno otajstvo sjedinjenja božanske i ljudske naravi u jednoj božanskoj Osobi, Riječi. Za ostvarenje našega spasenja Božji je Sin postao "tijelo" (Iv 1,14), tj. pravi čovjek. Vjera u Utjelovljenje razlikovni je znak kršćanske vjere.
464-467, 469
Isus je nerazdruživo pravi Bog i pravi čovjek u jedinstvu svoje božanske Osobe. On, Sin Božji, koji je "rođen, ne stvoren, istobitan s Ocem", postao je čovjekom, našim bratom, ne prestavši time biti Bogom, našim Gospodinom.
467
Kalcedonski sabor uči ispovijedati "jednoga te istoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, savršena u božanstvu i savršena u čovještvu, pravoga Boga i pravoga čovjeka s razumskom dušom i tijelom, istobitna Ocu po božanstvu i istobitna nama po čovještvu, 'poput nas iskušavana u svemu, osim u grijehu' (Heb 4,15), rođena od Oca odvijeka po božanstvu, a u posljednje dane, radi nas i radi našega spasenja, rođena od Marije Djevice Bogorodice po čovještvu".
464-470 479-481
To izražava tvrdeći da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek, u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj, koje nisu pomiješane, nego ujedinjene u Osobi Riječi. Stoga u Isusovu čovještvu sve - čudesa, patnju, smrt - treba pripisati njegovoj božanskoj Osobi koja djeluje po preuzetoj ljudskoj naravi.
"Jedinorođeni Sine i Riječi Božja! Besmrtan si, a radi našega spasenja udostojao si se primiti tijelo od svete Bogorodice i vazda Djevice Marije (...). Ti koji si jedan od Svete Trojice, slavljen s Ocem i Svetim Duhom, spasi nas!" (bizantska liturgija svetoga Ivana Zlatoustoga)
470-474, 482
Božji je Sin preuzeo tijelo obdareno razumskom ljudskom dušom. Svojim ljudskim razumom Isus je mnogo toga dokučio samim iskustvom. No, kao Božji Sin imao je prisnu i neposrednu spoznaju Boga, svoga Oca. Jednako je pronicao skrovite ljudske misli i potpuno poznavao vječne naume koje je došao objaviti.
475, 482
Isus ima božansku i ljudsku volju. U svome zemaljskom životu Božji je Sin ljudski htio ono što je s Ocem i Duhom Svetim božanski odlučio za naše spasenje. Kristova ljudska volja bez protivljenja i opiranja slijedi božansku volju, ili bolje, ona joj je podređena.
476-477
Krist je preuzeo pravo ljudsko tijelo po kojemu je nevidljivi Bog postao vidljiv. Zbog toga se Krista može prikazivati i štovati na svetim slikama.
478
Isus nas je upoznao i ljubio ljudskim srcem. Njegovo Srce probodeno za naše spasenje simbol je one neizmjerne ljubavi kojom on ljubi Oca i svakoga čovjeka.
484-486
Znači da je Djevica Marija začela vječnoga Sina u svome krilu po Duhu Svetome bez čovjekova sudjelovanja: "Duh Sveti sići će na te" (Lk 1,35), rekao joj je Anđeo prilikom Navještenja.
495, 509
Marija je doista Bogorodica jer je majka Isusova (Iv 2,1; 19,25). Zapravo, onaj koji je začet po Duhu Svetome i koji je postao uistinu njezin Sin jest vječni Sin Boga Oca, i on sam Bog.
487-492, 508
Bog je od vječnosti nezasluženo Mariju odabrao da bude Majka njegovu Sinu: za ispunjenje toga poslanja bila je bezgrješno začeta. To znači da je po Božjoj milosti i predviđanju zasluga Isusa Krista Marija već od svoga začeća bila očuvana od istočnoga grijeha.
493-494, 508-511
Božjom milošću Marija je bila zaštićena od svakoga osobnog grijeha tijekom cijeloga svoga života. Ona je "milosti puna" (Lk 1,28), "sva sveta". Kada joj Anđeo navješćuje da će roditi "Sina (od) Svevišnjega" (Lk 1,32), ona slobodnom voljom daje svoj pristanak "u posluhu vjere" (Rim 1,5). Marija se sva predaje Osobi i djelu svoga Sina Isusa, svom dušom prigrlivši božansku volju što se tiče spasenja.
496-498, 503
Znači daje Isus začet u Djevičinu krilu samo silom Duha Svetoga bez čovjekova udjela. On je Sin nebeskoga Oca po božanskoj naravi i Marijin Sin po ljudskoj naravi. On je ipak istinski Sin Božji u obje naravi budući da je u njemu samo jedna, božanska Osoba.
499-507, 510-511
U smislu da je "ostala Djevica u začeću svoga Sina, Djevica u porodu, Djevica trudna, Djevica majka, vazda Djevica" (sveti Augustin). Stoga kada evanđelja govore o "Isusovoj braći i sestrama", radi se o Isusovim najbližim rođacima, prema izražavanju uobičajenu u Svetome pismu.
501-507, 511
Isus je jedini Marijin Sin, no duhovno Marijino majčinstvo proteže se na sve ljude koje je on došao spasiti. Poslušno stojeći uz novoga Adama, Isusa Krista, Djevica je nova Eva, prava majka svih živih, koja majčinskom ljubavlju surađuje u njihovu rađanju i odgajanju na putu prema milosti. Djevica i Majka, Marija je slika Crkve, njezino (crkveno) najsavršenije ostvarenje.
512-521, 561-562
Čitav je Kristov život događaj Objave. Ono što je vidljivo u Isusovu zemaljskome životu vodi njegovu nevidljivu Otajstvu, poglavito Otajstvu njegova božanskoga sinovstva: "Tko vidi mene, vidi i Oca" (Iv 14,9). Osim toga, makar je spasenje prije svega plod Križa i Uskrsnuća, sav je Kristov život Otajstvo spasenja jer sve što je Isus učinio, rekao i trpio, imalo je za cilj spasiti paloga čovjeka i obnoviti ga u njegovu prvotnom pozivu Božjega djeteta.
522-524
Ponajprije dugotrajna nada tijekom stoljeća, koju mi ponovno proživljavamo tijekom liturgijskoga slavlja vremena Došašća. Osim nejasna iščekivanja što ga je stavio u srce pogana, Bog je dolazak svoga Sina pripravljao Starim zavjetom, sve do dolaska Ivana Kristitelja koji je posljednji i najveći prorok.
525-530, 563-564
Na Božić nebeska se slava očitovala u slabosti djeteta; Isusovo obrezanje znak je njegove pripadnosti židovskome narodu i predslika našega krštenja; Bogojavljenje je očitovanje izraelskoga Kralja - Mesije svim narodima; njegovo prikazanje u hramu, u Simunu i Ani, svekoliko je Izraelovo iščekivanje koje dolazi ususret svome Spasitelju; bijeg u Egipat i pokolj nevine dječice naviještaju da će sav Kristov život biti u znaku progonstva; njegov povratak iz Egipta podsjeća na Izlazak i prikazuje Isusa kao novog Mojsija: on je pravi i konačni osloboditelj.
533-534, 564
Tijekom skrovita života u Nazaretu Isus ostaje u tišini obična života. On nam tako dopušta da budemo u zajedništvu s njim u svetosti svakodnevnoga života protkana molitvom, jednostavnošću, radom i obiteljskom ljubavlju. Njegovo pokoravanje Mariji i Josipu, njegovu zakonitome ocu, odraz je njegova sinovskoga posluha Ocu. Marija i Josip s vjerom prihvaćaju Otajstvo Isusa, premda ga uvijek ne shvaćaju.
535-537, 565
Da započne svoj javni život i predoznači "krštenje" svoje smrti: tako, premda bez grijeha, prihvaća da se među grješnike ubroji njega, "Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta" (Iv 1,29). Otac ga proglašava "ljubljenim Sinom" (Mt 3,17), a na njega se spušta Duh Sveti. Isusovo je krštenje predslika našega krštenja.
538-540, 566
Napastovanje Isusa u pustinji odražava ono Adamovo u raju i Izraelovo u pustinji. Sotona napastuje Isusa da iskuša njegov posluh poslanju koje mu je Otac povjerio. Krist, novi Adam, odbija napade i njegova pobjeda navješćuje pobjedu njegove muke, najviše poslušnosti njegove sinovske ljubavi. Crkva se sjedinjuje s ovim Otajstvom posebice u liturgijskome vremenu Korizme.
541-546, 567
Isus u kraljevstvo Božje poziva sve ljude. I najgori grješnik pozvan je da se obrati i prihvati Očevo neizmjerno milosrđe. Već ovdje na zemlji Kraljevstvo pripada onima koji ga prihvaćaju ponizna srca. Njima su objavljena njegova Otajstva.
547-550, 567
Svoju riječ Isus prati znakovima i čudesima kako bi potvrdio daje Kraljevstvo prisutno u njemu, Mesiji. Premda ozdravlja neke osobe, nije došao da iskorijeni sva zla na zemlji, nego da nas prvotno oslobodi od ropstva grijehu. Izgon demona naviješta da će njegov Križ pobijediti nad "knezom ovoga svijeta" (Iv 12,31).
551-553, 567
Isus odabire Dvanaestoricu, buduće svjedoke Uskrsnuća, i daje im da sudjeluju u njegovu poslanju: zato im je dao udjela u svojoj vlasti da poučavaju, odrješuju od grijeha te izgrađuju i upravljaju Crkvom. U tome zboru Petar prima "ključeve Kraljevstva" (Mt 16,19) i zauzima prvo mjesto sa zadaćom da čuva vjeru u njezinoj cjelovitosti i da u njoj utvrđuje svoju braću.
554-556, 568
U Preobraženju se ponajprije pokazalo čitavo Trojstvo: "Otac u glasu, Sin u čovjeku, Duh u svijetlome oblaku" (sveti Toma Akvinski). Razgovarajući s Mojsijem i Ilijom o svome "izlasku" (Lk 9,31) Isus pokazuje da njegova slava prolazi preko Križa i pruža predokus svoga uskrsnuća te svoga slavnoga dolaska "kada će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome" (Fil 3,21).
"Preobrazio si se na gori, Kriste Bože, i učenici tvoji vidješe slavu tvoju koliko im to bijaše moguće, da znadu, kada te budu gledali raspeta da dragovoljno podnosiš muku, kako bi svijetu propovijedali, da si ti doista odsjev Očev" (bizantska liturgija).
557-560, 569-570
U određeno vrijeme Isus odlučuje uzići u Jeruzalem kako bi podnio muku, umro i uskrsnuo. Kao Kralj Mesija koji pokazuje dolazak Kraljevstva on ulazi u svoj grad jašući na magaretu. Prihvatili su ga maleni čije je klicanje Crkva preuzela u euharistijskome Svet: "Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana (Oh, spasi nas!)" (Mt 21,9). U bogoslužju Crkve slavljem Isusova ulaska u Jeruzalem započinje Sveti (Veliki) tjedan.
571-573
Isusovo vazmeno otajstvo, koje uključuje njegovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavljenje, u središtu je kršćanske vjere jer se spasenjski Božji naum ispunio jednom za svagda otkupiteljskom smrću njegova Sina Isusa Krista.
574-576
Neki židovski starješine optužiše Isusa da krši Zakon, da oskvrnjuje Hram, a posebice da djeluje protiv vjere u jednoga Boga proglašavajući sebe Sinom Božjim. Zato su ga predali Pilatu da ga osudi na smrt.
577-582,592
Isus nije dokinuo Zakon što gaje Bog dao Mojsiju na Sinaju, nego ga je ispunio davši mu konačno tumačenje. On je sam božanski Zakonodavac koji u potpunosti ispunja ovaj Zakon. Osim toga, vjerni Sluga svojom pomirbenom smrću prikazuje jedinu žrtvu koja može otkupiti od svih "prijestupa prvoga Saveza" (Heb 9,15).
583-586,593
Isus je bio optužen za neprijateljski odnos prema Hramu. No, on ga je častio kao "boravište svoga Oca" (Iv 2,16) i u njemu je naučavao važan dio svoga učenja. Ipak, navijestio je i njegovo razorenje, u svezi s vlastitom smrću, te se je sam predstavio kao konačno Božje boravište među ljudima.
587-591,594
Isus nikada nije proturječio vjeri u jednoga Boga pa ni kada je činio osobito božansko djelo koje je ispunjalo mesijanska obećanja i njega očitovalo jednakim Bogu: praštanje grijeha. Isusov zahtjev da vjeruju u njega i da se obrate omogućuje nam shvatiti tragičnu zabludu Velikoga vijeća koje je držalo da Isus kao bogohulnik zavrjeđuje smrt.
595-598
Isusova muka i smrt ne mogu se bez razlike pripisati ni svim onda živućim Židovima, kao ni drugim Židovima koji su se kasnije pojavili u prostoru i vremenu. Svaki pojedini grješnik, tj. svaki čovjek stvarno je uzrok i instrument Otkupiteljevih patnja, a veća je krivica onih, posebice kršćana, koji češće upadaju u grijeh ili uživaju u porocima.
599-605,619
Da sa sobom pomiri sve ljude zbog grijeha predane smrti, Bog je preuzeo inicijativu punu ljubavi i poslao svoga Sina da se preda na smrt za grješnike. Naviještena u Starome zavjetu, osobito kao žrtva Sluge patnika, Isusova se smrt dogodila "po Pismima".
606-609,620
Cijeli je Kristov život slobodno prihvaćena žrtva Ocu da ispuni njegov plan spasenja. On daje "svoj život kao otkupninu za mnoge" (Mk 10,45) i tako s Bogom izmiruje svekoliko čovječanstvo. Njegova patnja i smrt očituju kako je njegovo čovještvo postalo slobodnim i savršenim oruđem božanske Ljubavi koja hoće spasenje sviju ljudi.
610-611,620
Na Posljednjoj večeri s apostolima uoči Muke Isus anticipira, tj. označuje i unaprijed ostvaruje dragovoljnu žrtvu sama sebe: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje" (Lk 22,19), "ovo je krv moja koja se prolijeva..." (Mt 26,28). Tako istodobno ustanovljuje euharistiju kao "spomen" (1 Kor 11,25) svoje žrtve i svoje Apostole kao svećenike Novoga saveza.
612
Unatoč užasu što ga smrt izaziva u posve svetome čovještvu "Začetnika života" (Dj 3,15), ljudska volja Božjega Sina prihvaća volju Očevu: da nas spasi, Isus prihvaća ponijeti naše grijehe u svome tijelu "postavši poslušan do smrti" (Fil 2,8).
613-617,622-623
Isus je slobodno prikazao svoj život kao žrtvu pomirnicu, tj. zadovoljštinu za naše grijehe s potpunim posluhom svoje ljubavi sve do smrti. Ta "ljubav do kraja" (Iv 13,1) Božjega Sina s Ocem pomiruje čitavo čovječanstvo. Kristova vazmena žrtva, dakle, ljude otkupljuje na jedinstven, savršen i konačan način i otvara im pristup u zajedništvo s Bogom.
618
Pozivajući svoje učenike da uzmu svoj križ i da ga slijede Isus svojoj otkupiteljskoj žrtvi želi pridružiti one iste koji su njezini prvi korisnici.
624-630
Krist je upoznao pravu smrt i pravi ukop. Ali božanska ga je snaga očuvala od truleži.
632-637
Boravište mrtvih "nad paklom" - različito od pakla prokletstva - stanje je sviju, i pravednih i zlih, koji su umrli prije Krista. Dušom sjedinjenom sa svojom božanskom Osobom Isus je sišao u boravište mrtvih k pravednicima koji su iščekivali svoga Otkupitelja kako bi napokon došli do gledanja Boga. Svojom smrću, pobijedivši smrt i đavla "koji imaše moć smrti" (Heb 2,14), oslobodio je pravednike u iščekivanju Otkupitelja i otvorio im vrata Neba.
631,638
Isusovo je Uskrsnuće najviša istina naše vjere u Krista i zajedno s Križem bitan je dio vazmenoga otajstva.
639-644, 656-657
Osim bitnoga znaka koji predstavlja prazan grob, Isusovo Uskrsnuće potvrđuju žene koje prve susreću Isusa i navješćuju ga apostolima. Nakon toga se Isus "ukazao Kefi (Petru), zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno" (1 Kor 15,5-6) i mnogim drugima. Apostoli uskrsnuće nisu mogli izmisliti jer im se ono činilo nemogućim: uostalom, i sam ih je Isus prekorio zbog njihove nevjere.
647, 656-657
Premda je povijesni događaj koji se može ustanoviti i potvrditi znakovima i svjedočanstvima, Uskrsnuće kao ulazak Kristova čovještva u Božju slavu nadvisuje i nadmašuje povijest kao otajstvo vjere. Zbog toga se uskrsnuli Krist nije očitovao svijetu nego svojim učenicima, učinivši ih svojim svjedocima pred narodom.
645-646
Kristovo Uskrsnuće nije bilo povratak zemaljskome životu. Njegovo uskrsnulo tijelo jest ono koje je bilo raspeto i nosi znakove njegove Muke, ali već ima udjela u božanskome životu, sa svojstvima proslavljenoga tijela. Stoga je uskrsli Isus i savršeno slobodan ukazivati se svojim učenicima kako i gdje hoće i u različitim obličjima.
648-650
Kristovo Uskrsnuće nadnaravan je zahvat samoga Boga. U njemu tri Božanske Osobe djeluju zajedno prema onome što im je vlastito. Otac očituje svoju moć, Sin "ponovno uzima" život koji bijaše dragovoljno položio (Iv 10,17), sjedinjujući svoju dušu i tijelo, koje Duh oživljuje i proslavljuje.
651-655, 658
Uskrsnuće je vrhunac i ispunjenje Utjelovljenja. Ono potvrđuje Kristovo božanstvo, kao i sve što je on učinio i naučavao te ostvaruje sva nama dana Božja obećanja. Nadalje, Uskrsnuli, pobjednik nad grijehom i smrću, počelo je našega opravdanja i našega uskrsnuća: već sada nam proviđa milost posinovljenja koja je stvarno dioništvo u njegovu životu jedinorođenoga Sina, a zatim, na koncu vremena, on će uskrisiti naša tijela.
"ISUS, UZAŠAO NA NEBESA, SJEDI O DESNU BOGA OCA SVEMOGUĆEGA"
659-667
Nakon četrdeset dana tijekom kojih se apostolima ukazivao pod prilikom obična čovještva, pod kojim se krila slava Uskrsnuloga, Krist uzlazi na nebesa i sjedi o desnu Očevu. On je Gospodin koji već vlada svojim čovještvom u vječnoj slavi Sina Božjega i neprestance nas zagovara kod Oca. Šalje nam Duha i daje nam nadu da ćemo jednom prispjeti k njemu koji nam je pripravio mjesto.
"ODAKLE ĆE DOĆI SUDITI ŽIVE I MRTVE"
668-674, 680
Gospodar svemira i povijesti, Glava svoje Crkve, proslavljeni Krist otajstveno je nazočan na zemlji gdje je u Crkvi njegovo Kraljevstvo već prisutno kao klica i početak. Jednoga će se dana vratiti u slavi, ali ne znamo kada. Zato živimo u budnosti moleći: "Dođi, Gospodine" (Otk 22,20).
675-677, 680
Nakon posljednjega kozmičkog potresa ovoga svijeta koji prolazi, slavni Kristov dolazak zbit će se s konačnim slavodobićem Boga u dolasku (paruziji) i s posljednjim Sudom. Tako će se ispuniti kraljevstvo Božje.
678-679, 681-682
Krist će suditi moću koju je stekao kao Otkupitelj svijeta, koji je došao spasiti ljude. Tajne srdaca bit će otkrivene, kao i ponašanje svakoga pojedinca prema Bogu i prema bližnjemu. Svaki će čovjek već prema svojim djelima biti ispunjen životom ili osuđen za vječnost. Tako će se ostvariti "punina Krista" (Ef 4,13) u kojemu će "Bog biti sve u svima" (1 Kor 15,28).
683-686
Vjerovati u Duha Svetoga znači ispovijedati treću Osobu Presvetoga Trojstva, koja izlazi od Oca i Sina i "koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi". Duh je "poslan u naša srca" (Gal 4,6) da primimo nov život djece Božje.
687-690, 742-743
U nerazdjeljivu Trojstvu Sin i Duh su različiti, ali nerazdvojivi. Od početka do svršetka vremena, kada Otac šalje Sina, šalje i svoga Duha koji nas u vjeri sjedinjuje s Kristom da kao posinci možemo Boga zvati "Oče" (Rim 8,15). Duh je nevidljiv, ali mi ga poznamo po njegovu djelovanju kada nam objavljuje Riječ i kada djeluje u Crkvi.
691-693
"Duh Sveti" je vlastito ime treće Osobe Presvetoga Trojstva. Isus ga naziva i: Duh Paraklet (Tješitelj, Odvjetnik) i Duh Istine. Novi ga zavjet još naziva: Duh Kristov, Duh Gospodnji, Duh Božji, Duh slave. Duh obećanja.
694-701
Brojni su njegovi simboli: voda živa, koja izvire iz Kristova probodenog srca i poji krštenike; pomazanje uljem, koje je sakramentalni znak potvrde; oganj, koji preobražava ono što dohvati; oblak, taman ili svijetao, u kojemu se očituje slava Božja; polaganje ruku, kojim se podjeljuje Duha; golubica, koja prigodom krštenja silazi na Krista i ostaje nad njim.
687-688, 702-716, 743
Pod izrazom proroci podrazumijevaju se svi oni koje je Duh Sveti nadahnuo da govore u Božje ime. Starozavjetna proroštva Duh privodi ispunjenju u Kristu, čije otajstvo objavljuje u Novome zavjetu.
717-720
Duh ispunja Ivana Krstitelja, posljednjega starozavjetnog proroka, koji je njegovim djelovanjem poslan da "pripremi Gospodinu narod spreman" (Lk 1,17) i navijesti dolazak Krista, Sina Božjega: onoga, na koga je vidio kako Duh silazi i ostaje na njemu, koji "krsti Duhom" (Iv 1,33).
721-726, 744
Duh Sveti u Mariji ispunja očekivanja i pripravu Staroga zavjeta na Kristov dolazak. Na jedinstven je način ispunja milošću i njezino djevičanstvo čini plodnim kako bi rodila utjelovljenoga Božjeg Sina. Učinio ju je Majkom "čitavoga Krista", tj. Isusa Glave i njegova tijela Crkve. Marija je među Dvanaestoricom na dan Pedesetnice, kada Duh započinje "posljednja vremena" očitovanjem Crkve.
727-730, 745-746
Sin Božji je u svome čovještvu već od Utjelovljenja pomazanjem Duha posvećeni Mesija, Pomazanik. On ga svojim poučavanjem objavljuje, ispunjajući obećanje dano očima i, dahnuvši u Apostole poslije svoga Uskrsnuća, predaje ga Crkvi koja se rađa.
731-732, 738
Pedeset dana nakon svoga Uskrsnuća, na Pedesetnicu, proslavljeni Isus Krist izobilno izlijeva Duha i očituje ga kao božansku Osobu tako daje Presveto Trojstvo potpuno objavljeno. Poslanje Krista i Duha postaje poslanje Crkve, poslane naviještati i širiti otajstvo trojstvenoga zajedništva.
"Vidjesmo istinsku svjetlost, primismo nebeskoga Duha, nađosmo pravu vjeru: klanjamo se nedjeljivu Trojstvu jer ono nas je spasilo" (bizantska liturgija, tropar večernje Duhova)
733-741, 747
Duh izgrađuje, oživljuje i posvećuje Crkvu: Duh Ljubavi krštenicima vraća grijehom izgubljenu bogolikost i oživljuje ih u Kristu Životom samoga Presvetog Trojstva. Šalje ih da svjedoče Kristovu Istinu i ustrojava ih u njihovim raznolikim i povezanim službama da svi donose "plod Duha" (Gal 5,22).
738-741
Po sakramentima Krist udovima svoga Tijela priopćuje svoga Svetoga Duha i Božju milost koja donosi plodove novoga života po Duhu. Naposljetku, Duh Sveti je Učitelj molitve.
751-752,777,804
Označuje narod što ga Bog saziva i sabire iz svih krajeva zemlje kako bi stvorio zajednicu onih koji po vjeri i krštenju postaju djecom Božjom, udovima Kristovim i hramom Duha Svetoga.
753-757
U Svetome pismu nalazimo mnoge slike koje izražavaju vidove otajstva Crkve koji se upotpunjuju. Stari zavjet ponajviše voli slike vezane uz Božji narod, Novi zavjet pak one vezane uz Krista kao Glavu ovoga naroda, koji je njegovo Tijelo, i slike iz pastirskoga života (ovčinjak, stado, ovce), zatim poljodjelskoga (polje, maslina, vinograd), iz graditeljstva (boravište, kamen, hram) te obiteljskoga života (zaručnica, majka, obitelj).
758-766,778
Svoj početak i ispunjenje Crkva ima u vječnome Božjem naumu. Stari ju je zavjet pripravio izabranjem Izraela, što je znak budućega zajedništva sviju naroda. Utemeljena riječima i djelima Isusa Krista ostvarena je ponajprije po njegovoj otkupiteljskoj smrti i uskrsnuću. Zatim se očitovala kao otajstvo spasenja izlijevanjem Duha Svetoga na Pedesetnicu. Svoje će ispunjenje imati na koncu vremena kao nebeski zbor svih otkupljenih.
767-769
Poslanje je Crkve naviještati i među svim narodima uspostavljati kraljevstvo Božje koje je Isus Krist započeo. Ona je ovdje na zemlji klica i početak toga spasenjskoga Kraljevstva.
770-773,779
Crkva je Otajstvo ukoliko je u njezinoj vidljivoj stvarnosti prisutna i djelatna duhovna, božanska stvarnost, koja se zamjećuje samo očima vjere.
774-776,780
Znači da je znak i oruđe pomirenja i zajedništva svega čovječanstva s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda.
781,802-804
Crkva je Božji narod jer se njemu svidjelo posvetiti i spasiti ljude ne pojedinačno, bez ikakve veze između njih, nego učinivši ih jednim narodom sabranim jedinstvom Oca i Sina i Duha Svetoga.
782,804
Ovomu narodu, čijim se članom postaje vjerom u Krista i krštenjem, podrijetlo je u Bogu Ocu, glava mu je Isus Krist, stanje mu je dostojanstvo i sloboda Božje djece, zakon mu je nova zapovijed ljubavi, poslanje mu je da bude sol zemlje i svjetlo svijeta, svrha mu je kraljevstvo Božje, koje je već započeto na zemlji.
783-786
Božji narod ima udjela u Kristovoj svećeničkoj službi ukoliko krštene Duh Sveti posvećuje da prikazuju duhovne žrtve; ima udjela u njegovoj proročkoj službi ukoliko nadnaravnim osjećajem vjere uz nju nepokolebljivo prianja, produbljuje joj shvaćanje i svjedoči je; napokon, ima udjela u njegovoj kraljevskoj službi nasljedujući Isusa Krista, kralja svemira, koji je postao slugom svima, osobito siromasima i patnicima.
7787-791,805-806
Po svome Duhu umrli i uskrsnuli Krist sa sobom intimno sjedinjuje svoje vjernike. Na taj način oni koji u Krista vjeruju, s njim blisko sjedinjeni, poglavito u euharistiji, međusobno su sjedinjeni u ljubavi tvoreći samo jedno tijelo, Crkvu, čije se jedinstvo osvaruje u različitosti udova i služba.
792-795,807
Krist je "Glava Tijela, Crkve" (Kol 1,18). Crkva živi od njega, u njemu i za njega. Krist i Crkva jesu, dakle, "čitav Krist" [Christus totus] (sveti Augustin); "Glava i udovi su, takoreći, jedna jedina mistička osoba" (sveti Toma Akvinski).
796,808
Jer je Gospodin sam sebe nazvao "Zaručnikom" (Mk 2,19) koji je ljubio Crkvu, združujući je sa sobom vječnim Savezom. On je sama sebe predao za nju daje svojom krvlju očisti i "daje posveti" (Ef 5,26) i učini plodnom majkom sve Božje djece. Dok izraz "tijelo" ukazuje na jedinstvo "glave" s udovima, izraz "zaručnica" ističe razliku toga dvoga u osobnome odnosu.
797-798,809-810
Zato što Duh Sveti boravi u tijelu koje je Crkva: u njezinoj Glavi i udovima; nadalje, on Božjom riječju, sakramentima, krjepostima i karizmama Crkvu izgrađuje u ljubavi.
"Ono što je našim udovima duh, tj. naša duša, to je Duh Sveti Kristovim udovima, Kristovu Tijelu, tj. Crkvi" (sveti Augustin).
799-801
Karizme su osobiti darovi Duha Svetoga udijeljeni pojedincima za dobro ljudi, za potrebe svijeta i posebice za izgradnju Crkve, a njihova prosudba zadaća je Učiteljstva.
813-815,866
Crkva je jedna jer joj je počelo i obrazac jedinstvo jednoga Boga u Trojstvu Osoba; utemeljitelj i glava joj je Isus Krist koji ponovno uspostavlja jedinstvo svih naroda u jednome tijelu; duša joj je Duh Sveti koji sve vjernike združuje u zajedništvo u Kristu. Jedna joj je vjera, jedan sakramentalni život, jedno apostolsko nasljedstvo, jedna zajednička nada i ista ljubav.
816,870
Jedina Kristova Crkva, ustanovljena i uređena na ovome svijetu kao društvo, opstoji (subsistit in) u Katoličkoj Crkvi, kojom upravljaju nasljednik Petrov i biskupi koji su s njime u zajedništvu. Samo po njoj može se dostići sva punina sredstava spasenja jer je Gospodin sva dobra Novoga saveza povjerio samo apostolskome zboru na čelu s Petrom.
817-819,870
U Crkvama i crkvenim zajednicama koje su odijeljene od puna zajedništva s Katoličkom Crkvom nalaze se mnoge zasade posvećenja i istine. Sva ta dobra potječu od Krista i potiču na katoličko jedinstvo. Članovi tih Crkava i zajednica krštenjem su pritjelovljeni Kristu: zato ih priznajemo braćom.
820-822,866
Želja za obnovom jedinstva sviju kršćana Kristov je dar i poziv Duha. Ona se odnosi na cijelu Crkvu i ostvaruje se obraćenjem srca, molitvom, međusobnim bratskim poznavanjem i teološkim dijalogom.
823-829,867
Crkva je sveta budući da joj je tvorac sam Presveti Bog; Krist je dao sama sebe za nju daje posveti i učini posvetiteljicom; Duh Sveti je ljubavlju oživljuje. U njoj je pohranjena punina sredstava spasenja. Svetost je poziv svakoga njezina člana i svrha svekolike njezine djelatnosti. Crkva među svoje članove ubraja Djevicu Mariju i bezbrojne svece, kao uzore i zagovornike. Svetost Crkve vrelo je posvećenja njezine djece koja se ovdje na zemlji sva priznaju grješnicima, uvijek potrebna obraćenja i očišćenja.
830-831,868
Crkva je katolička, tj. sveopća jer je u njoj prisutan Krist: "Gdje je Krist, tu je Crkva katolička" (sveti Ignacije Antiohijski). Ona naviješta potpunost i cjelovitost vjere; u sebi nosi i pruža puninu sredstava spasenja; poslana je svim narodima svih vremena i svih kultura.
832-835
Katolička je svaka partikularna Crkva (tj. biskupija i eparhija), načinjena od zajednice kršćanskih vjernika u zajedništvu vjere i sakramenata sa svojim biskupom zaređenim u apostolskome nasljedstvu te s Rimskom Crkvom, koja "predsjeda u ljubavi" (sveti Ignacije Antiohijski).
836-838
Svi ljudi na različite načine pripadaju i pozvani su na katoličko jedinstvo Božjega naroda. Katoličkoj je Crkvi potpuno pritjelovljen svatko tko je, imajući Kristov Duh, s njom združen vezom ispovijedanja vjere, sakramenata, crkvene uprave i zajedništva. Krštenici, koji ne ostvaruju potpuno takvo katoličko jedinstvo, nalaze se u nekomu, premda ne savršenu, zajedništvu s Katoličkom Crkvom.
839-840
Katolička Crkva svoj odnos prema židovskome narodu promatra pomoću činjenice da je Bog ovaj narod izabrao prvi od sviju da primi njegovu Riječ. Židovskome narodu "pripada posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njegovi su i oci, i od njih je, po tijelu, Krist" (Rim 9,4.5). Za razliku od drugih nekršćanskih religija, židovska je vjera već odgovor na Božju Objavu u Starome zavjetu.
841-845
To je prije svega veza zajedničkoga podrijetla i svrhe ljudskoga roda. Katolička Crkva drži daje sve dobro i istinito što se može naći u drugim religijama dar Božji, to je zraka njegove istine, pa može pripraviti za prihvaćanje evanđelja i potaknuti prema jedinstvu čovječanstva u Kristovoj Crkvi.
846-848
Znači da svako spasenje dolazi od Krista-Glave po Crkvi koja je njegovo Tijelo. Zato se ne bi mogli spasiti oni koji, iako im je poznato daje Krist ustanovio Crkvu i daje ona potrebna za spasenje, ipak ne bi htjeli u nju ili ući ili pak u njoj ostati. Istodobno, zahvaljujući Kristu i njegovoj Crkvi mogu postići vječno spasenje oni koji bez svoje krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje ni njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje vršiti njegovu volju, koju su spoznali u glasu savjesti.
849-851
Jer joj je Krist zapovjedio: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Mt 28,19). Ovaj Gospodinov misionarski nalog izvire iz vječne ljubavi Božje, koji je poslao svoga Sina i svoga Duha, jer "hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine" (I Tim 2,4).
852-856
Vođena Duhom Svetim Crkva nastavlja tijekom povijesti poslanje samoga Krista. Zato kršćani moraju svima naviještati Radosnu vijest koju je Krist donio, slijedeći njegov put, spremni i na žrtvovanje sebe sve do mučeništva.
857,869
Crkva je apostolska po svome podrijetlu jer je sagrađena na "temelju apostola" (Ef 2,20); po svome nauku, preuzetu od apostola; po svome ustrojstvu, ukoliko je, sve do Kristova ponovnoga dolaska, poučavaju, posvećuju i njom upravljaju apostoli, po svojim nasljednicima biskupima u zajedništvu s Petrovim nasljednikom.
858-861
Riječ apostol znači poslanik. Isus, Očev Poslanik, između svojih učenika pozva k sebi dvanaestoricu i ustanovi ih kao svoje apostole, učinivši ih odabranim svjedocima svoga uskrsnuća i temeljima svoje Crkve. Naloži im da nastave njegovo poslanje rekavši: "Kao što mene posla Otac, tako i ja šaljem vas" (Iv 20,21) i obećavši da će biti s njima sve do svršetka svijeta.
861-865
Apostolsko nasljedstvo jest prenošenje apostolskoga poslanja i vlasti njihovim nasljednicima po sakramentu reda. Zahvaljujući tome prenošenju Crkva ostaje u zajedništvu vjere i života sa svojim početkom dok tijekom stoljeća sve svoje poslanje vrši za širenje Kristova kraljevstva na zemlji.
871-872
Vjernici su oni koji su, krštenjem pritjelovljeni Kristu, učinjeni članovima Božjega naroda. Postavši na svoj način dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, pozvani su da, svaki prema svojemu položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi. Među njima je prava jednakost u njihovu dostojanstvu Božje djece.
873,934
U Crkvi po božanskome ustanovljenju postoje sveti službenici koji su primili sakrament reda i tvore crkvenu hijerarhiju. Drugi se zovu laici. Ima i među jednima i među drugima onih koji se posvećuju na poseban način Bogu zavjetovanjem evanđeoskih savjeta: čistoće u beženstvu, siromaštva i poslušnosti.
874-876,935
Krist je ustanovio crkvenu hijerahiju s poslanjem da u njegovo ime pase Božji narod i zato joj je dao vlast. Ona je načinjena od svetih službenika: biskupa, svećenika i đakona. Zahvaljujući sakramentu reda biskupi i svećenici u vršenju svoje službe djeluju u ime i u osobi Krista Glave; đakoni služe Božjemu narodu u službi (diakonia) Riječi, bogoslužja i ljubavi.
877
Po uzoru na dvanaestoricu apostola, koje je Krist izabrao i zajedno poslao, jedinstvo članova crkvene hijerarhije u službi je zajedništva svih vjernika. Svaki biskup vrši svoju službu kao član biskupskoga zbora, u zajedništvu s papom, i s njim dijeli skrb za sveopću Crkvu. Svećenici svoju službu vrše unutar prezbiterija (svećenstva) partikularne Crkve, u zajedništvu i pod upravom vlastitoga biskupa.
878-879
Crkveno služenje ima i osobno značenje zato što je snagom sakramentareda svatko odgovoran pred Kristom koji gaje osobno pozvao i povjerio mu poslanje.
880-882,936-937
Papa, biskup Rima i nasljednik svetoga Petra, trajno je i vidljivo počelo i temelj jedinstva Crkve. On je Kristov namjesnik, glava biskupskoga zbora i pastir cijele Crkve nad kojom po božanskoj ustanovi ima potpunu, vrhovnu, neposrednu i opću vlast.
883-885
Kolegij ili zbor biskupa, u zajedništvu s rimskim biskupom i nikada bez njega, vrši i vrhovnu i potpunu vlast nad Crkvom.
888-890,939
Biskupi u zajedništvu s papom imaju dužnost svima vjerno i mjerodavno navješćivati evanđelje, kao vjerodostojni svjedoci apostolske vjere obdareni Kristovom vlašću. Po nadnaravnu osjećaju vjere Božji narod nepokolebljivo pristaje uz vjeru, pod vodstvom živoga Učiteljstva Crkve.
891-892
Nezabludivost se praktično ostvaruje kada rimski biskup snagom svoje službe vrhovnoga pastira Crkve, ili zbor biskupa u zajedništvu s papom, poglavito okupljen na općemu saboru, konačnim činom proglašuju nauk vjere i morala, kao i onda kada se papa i biskupi u vršenju redovita Učiteljstva slažu u predlaganju nekoga nauka kao konačna. Uz ta učenja svaki vjernik treba pristajati posluhom vjere.
893
Biskupi posvećuju Crkvu dijeleći Kristovu milost služenjem Riječi i sakramenata, poglavito euharistije, te svojom molitvom, primjerom i radom.
886-887,894-896,938
Svaki biskup kao član biskupskoga zbora kolegijalno se skrbi za sve partikularne Crkve te s ostalim biskupima u zajedništvu s papom za cijelu Crkvu. Biskup, kojemu se povjerava neka partikulama Crkva, njome upravlja svetom vlašću, koja je vlastita, redovita i neposredna, izvršavana u ime Krista, Dobroga pastira, u zajedništvu s cijelom Crkvom i pod vodstvom Petrova nasljednika.
897-900,940
Vlastiti poziv vjernika laika jest da teže za kraljevstvom Božjim, prosvjetljujući i uređujući ovozemaljske stvarnosti po Bogu. Tako ostvaruju poziv na svetost i apostolat, koji je upravljen svim krštenicima.
901-903,941
Oni u njoj sudjeluju prinošenjem vlastitoga života - kao duhovne žrtve, "ugodne Bogu po Isusu Kristu" (1 Pt 2,5), posebice u euharistiji - sa svim djelima, molitvama i apostolskim pothvatima, obiteljskim životom i svakodnevnim radom, životnim tegobama koje strpljivo podnose te tjelesnim i duhovnim odmorom. Tako i laici, posvećeni Kristu i pomazani Duhom Svetim, Bogu posvećuju sam svijet.
904-907,942
U njoj sve više sudjeluju u vjeri prihvaćajući Kristovu riječ i navješćujući je svijetu svjedočanstvom života i riječju, evangelizacijom i katehezom. Ova evangelizacija dobiva osobitu uspješnost po tome što se vrši u običnim prilikama svijeta.
908-913,943
Laici sudjeluju u Kristovoj kraljevskoj službi budući da su od njega primili moć da samozatajom i svetim životom u sebi i u svijetu pobijede grijeh. Vrše razne službe na korist zajednice te čovjekove svjetovne djelatnosti i društvene ustanove prožimaju ćudorednim vrijednostima.
914-930,944
To je oblik života priznat od Crkve. To je slobodan odgovor na poseban Kristov poziv kojim se osobe potpuno posvećuju Bogu i teže prema savršenstvu ljubavi po nadahnuću Duha Svetoga. To je posvećenje obilježeno vršenjem evanđeoskih savjeta.
931-933,945
Posvećeni život sudjeluje u poslanju Crkve po punu predanju Kristu i braći, svjedočeći nadu kraljevstva nebeskoga.
946-953, 960
Taj izraz označuje prvotno zajedništvo svih članova Crkve u svetim stvarima (sancta): vjeri, sakramentima, posebice euharistiji, karizmama i drugim duhovnim darovima. U korijenu zajedništva jest ljubav koja "ne traži svoje" (1 Kor 13,5), nego potiče vjernike da im "sve bude zajedničko" (Dj 4,32) pa da i vlastita materijalna dobra stave u službu najsiromašnijih.
954-959, 961-962
Taj izraz označuje i zajedništvo među svetim osobama (sancti), tj. među onima koji su milošću sjedinjeni s umrlim i uskrsnulim Kristom. Neki su putnici na zemlji; drugi, koji su prešli iz ovoga života, čiste se potpomognuti i našim molitvama; treći, napokon, već uživaju u Božjoj slavi i za nas se zauzimaju. Svi zajedno u Kristu tvore jednu jedinstvenu obitelj, Crkvu, na hvalu i slavu Trojstva.
963-964,973
Blažena Djevica Marija Majka je Crkve u redu milosti jer je rodila Isusa, Sina Božjega, Glavu tijela Crkve. Dok je na Križu umirao, Isus ju je dao kao majku učeniku riječima: "Evo ti majke" (Iv 19,27).
965-970,974-975
Nakon uzašašća njezina Sina Djevica Marija pomaže svojim molitvama i prvinama Crkve. I nakon svoga uznesenja u nebo ona nastavlja zagovarati za svoju djecu i za sve biti uzor vjere i ljubavi te vršiti nad njima spasonosan utjecaj koji izvire iz preobilja Kristovih zasluga. Vjernici u njoj vide sliku i predokus uskrsnuća koje iščekuju te je zazivaju kao odvjetnicu, pomoćnicu, pomagateljicu i posrednicu.
971
To je posve osobito štovanje koje se bitno razlikuje od poklonstvenoga štovanja, koje se iskazuje samo Presvetome Trojstvu. To osobito štovanje poseban izraz nalazi u liturgijskim slavljima posvećenima Bogorodici i u marijanskoj molitvi, poput krunice (ružarija), sažetka cijeloga evanđelja.
972
Gledajući Mariju, svu svetu te tijelom i dušom već proslavljenu, Crkva u njoj promatra ono na što je sama pozvana na zemlji i ono što će biti u nebeskoj domovini.
Prvi i osnovni sakrament za oproštenje grijeha jest krštenje. Za grijehe počinjene nakon krštenja Krist je ustanovio sakrament pomirenja ili pokore po kojemu se krštenik izmiruje s Bogom i s Crkvom.
Crkva ima poslanje i moć opraštanja grijeha jer joj je to sam Krist povjerio: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im" (Iv 20,22-23).
Izraz tijelo označuje čovjeka u njegovu stanju slaboće i smrtnosti. "Tijelo je stožer spasenja" (Tertulijan). Naime, vjerujemo u Boga, stvoritelja tijela, vjerujemo u Riječ koja je tijelom postala da tijelo otkupi, vjerujemo u uskrsnuće tijela, dovršetak stvaranja i otkupljenja tijela.
Uskrsnuće tijela znači da poslije smrti ne će živjeti samo duhovna duša odijeljena od tijela, nego da će i naša smrtna tijela jednom oživjeti.
Kao što je Krist zaista uskrsnuo od mrtvih te živi zauvijek, isto tako će on sam u posljednji dan sve uskrisiti s neraspadljivim tijelom: "koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude" (Iv 5,29).
Smrću, odjeljivanjem duše od tijela, tijelo se raspada, dok besmrtna duša ide u susret Božjemu sudu i čeka da se ponovno sjedini s tijelom, kada o ponovnu Gospodnjemu dolasku preobraženo uskrsne. Shvatiti kako će se uskrsnuće ostvariti nadilazi naše predodžbe i naše shvaćanje.
Znači umrijeti u Božjoj milosti, bez smrtnoga grijeha. Vjernik u Kristu, po njegovu primjeru, tako vlastitu smrt može preobraziti u čin posluha i ljubavi prema Ocu. "Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti" (2 Tim 2,11).
Vječni život je onaj koji započinje odmah poslije smrti. On ne će imati kraja. Prethodit će mu za svakoga pojedinca poseban sud Krista, suca živih i mrtvih, a koji će biti potvrđen posljednjim sudom.
To je sud kojim svatko prima u svojoj besmrtnoj duši neposrednu plaću odmah nakon smrti od Boga, već prema svojoj vjeri i svojim djelima. Ta se plaća sastoji u pristupu u nebesko blaženstvo neposredno nakon smrti ili pak nakon primjerena čišćenja, odnosno u vječnoj osudi na pakao.
Pod izrazom "nebo" podrazumijeva se stanje najvišega i konačnog blaženstva. Oni koji umiru u Božjoj milosti i ne trebaju dodatna čišćenja sabrani su oko Isusa i Marije, oko anđela i svetaca. Tako tvore nebesku Crkvu gdje "licem u lice" (1 Kor 13,12) gledaju Boga, žive u zajedništvu ljubavi s Presvetim Trojstvom i zauzimaju se za nas.
Čistilište je stanje onih koji umiru u prijateljstvu s Bogom, ali, premda sigurni u svoje vječno spasenje, još se trebaju očistiti kako bi ušli u nebesko blaženstvo.
Na temelju općinstva svetih vjernici koji su još putnici na zemlji mogu pomoći dušama u čistiiištu prinoseći za njih molitve, poglavito euharistijsku žrtvu, ali i milostinju, oproste i djela pokore.
Pakao je vječna osuda onih koji po svome slobodnu izboru umiru u smrtnome grijehu. Glavna paklena kazna jest vječna odijeljenost od Boga u kome je jedinome čovjekov život i sreća za koje je stvoren i za kojima žudi. Krist ovu stvarnost izražava riječima: "Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni" (Mt 25,41).
Premda "hoće da svi prispiju k obraćenju" (2 Pt 3,9), Bog, budući da je čovjeka stvorio slobodna i odgovorna, poštuje njegove odluke. Stoga je sam čovjek taj koji se u potpunoj samostalnosti dragovoljno isključuje iz zajedništva s Bogom ako do trenutka vlastite smrti ustraje u smrtnome grijehu odbacujući milosrdnu Božju ljubav.
Posljednji (opći) sud sastojat će se u presudi koja će dosuditi blaženi život ili vječnu osudu koju će, kada se vrati kao sudac živih i mrtvih, Gospodin Isus izreći pred njim okupljenim "pravednicima i nepravednicima" (Dj 24,15). Prema tome posljednjem sudu uskrsnulo će tijelo imati udjela u nagradi koju je duša dobila na posebnome sudu.
Ovaj će se sud zbiti na svršetku svijeta kojemu samo Bog zna dan i čas.
Poslije općega suda i sam će svemir, oslobođen od robovanja propadljivosti, imati udjela u Kristovoj slavi sa svečanom inauguracijom "novih nebesa" i "nove zemlje" (2 Pt 3,13). Tako će biti ostvarena punina kraljevstva Božjega, odnosno konačno ostvarenje Božjega spasenjskog nauma "uglaviti u Kristu sve - na nebesima i na zemlji" (Ef 1,10). Tada će Bog biti "sve u svima" (1 Kor 15,28), u vječnome životu.
Hebrejska riječ Amen, kojom se zaključuje i posljednja knjiga Svetoga pisma, neke novozavjetne molitve te liturgijske molitve Crkve, označuje naše potpuno i povjerenja puno "da" onome što smo ispovjedili da vjerujemo, posve se pouzdajući u onoga koji je konačni "Amen" (Otk 3,14): u Krista Gospodina.
Liturgija je slavljenje Kristova otajstva, posebice njegova vazmenoga otajstva. U njoj se označuje i ostvaruje posvećenje ljudi vršenjem svećeničke službe Isusa Krista, što je obavlja Kristovo otajstveno Tijelo, tj. glava i udovi, javnim štovanjem kakvo dolikuje Bogu.
Liturgija, osobit sveti čin, vrhunac je kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno je izvor iz kojega proistječe njezina životna snaga. Po liturgiji Krist nastavlja u svojoj Crkvi, s njom i po njoj djelo našega otkupljenja.
VAZMENO OTAJSTVO U VREMENU CRKVESakramentalni red spasenja sastoji se u posredovanju (ili priopćavanju) plodova Kristova otkupljenja slavljenjem sakramenata Crkve, ponajviše euharistije, "dok on ne dođe" (1 Kor 11,26).
U liturgiji nas Otac obasipa svojim blagoslovima u svomu utjelovljenom Sinu, za nas umrlom i uskrslom, te u naša srca izlijeva Duha Svetoga. Istodobno Crkva slavi Oca klanjanjem, hvalom i zahvaljivanjem te moli za dolazak njegova Sina i Duha Svetoga.
U liturgiji Crkve Krist označuje i ostvaruje ponajprije svoje vazmeno otajstvo. Darom Duha Svetoga predao je apostolima i njihovim nasljednicima moć ostvarivanja djela spasenja po euharistijskoj žrtvi i sakramentima u kojima on sam djeluje kako bi svoju milost udijelio vjernicima svih vremena i po cijelome svijetu.
U liturgiji se obistinjuje najuža suradnja Duha Svetoga i Crkve. Duh Sveti pripravlja Crkvu da susretne svoga Gospodina, vjeri zajednice doziva u pamet i objavljuje Krista, uprisutnjuje i posadašnjuje Kristovo otajstvo, sjedinjuje Crkvu s Kristovim životom i poslanjem te daje da se u njoj množe plodovi zajedništva.
VAZMENO OTAJSTVO U SAKRAMENTIMA CRKVESakramenti su osjetni i djelotvorni znakovi milosti koje je Krist ustanovio i povjerio Crkvi, kojima nam se izobilno podjeljuje božanski život. Ima ih sedam: krst, potvrda, euharistija, pokora, bolesničko pomazanje, sveti red, ženidba.
Otajstva Kristova života temelj su onoga što Krist sada po službenicima Crkve dijeli u sakramentima.
Krist je sakramente povjerio svojoj Crkvi. Oni su sakramenti "Crkve" u dvostruku značenju: "po njoj" - ukoliko su djela Crkve koja je sakrament Kristova djelovanja; "za nju" - u smislu da izgrađuju Crkvu.
To je duhovni pečat dobiven sakramentima krštenja, potvrde i svetoga reda. On je obećanje i jamstvo božanske zaštite. Snagom toga pečata kršćanin je suobličen Kristu, na različit način sudjeluje u njegovu svećeništvu i dio je Crkve u različitim položajima i službama. Dakle, posvećuje se za bogoslužje i crkvenu službu. Budući daje neizbrisiv, sakramenti koji ga utiskuju primaju se samo jednom u životu.
Sakramenti ne samo da vjeru pretpostavljaju, već je riječju i obrednim činima hrane, krijepe i izražavaju. Slaveći sakramente Crkva ispovijeda apostolsku vjeru. Otuda drevna izreka: "Lex orandi, lex credendi", tj. Crkva vjeruje onako kako moli.
Sakramenti su djelotvorni ex opere operato ("samim time što je sakramentalni čin izvršen") jer je Krist taj koji u njima djeluje i daje milost koju označuju, neovisno o osobnoj svetosti službenika. Ipak, plodovi sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima.
Za one koji u Krista vjeruju sakramenti su nužni za spasenje, makar se pojedinom vjerniku ne daju svi, jer daju sakramentalne milosti, oproštenje grijeha, božansko posinjenje, suobličenje Kristu Gospodinu i pripadnost Crkvi. One koji ih primaju Duh Sveti ozdravlja i preobražava.
Sakramentalna milost jest milost Duha Svetoga darovana od Krista i vlastita svakom sakramentu. Ta milost podupire vjernika na njegovu putu svetosti, a pomaže i Crkvi u rastu u ljubavi i u svjedočenju.
U sakramentima Crkva već prima predokus vječnoga života dok "iščekuje blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista" (Tit 2,13).
SAKRAMENTALNO SLAVLJE VAZMENOGA OTAJSTVA Tko slavi?U liturgiji djeluje "Čitavi Krist" ("Christus Totus"), Glava i Tijelo. Kao vrhovni Svećenik, on slavi sa svojim Tijelom, nebeskom i zemaljskom Crkvom.
Nebesku liturgiju slave Anđeli, Sveci Staroga i Novoga saveza, posebice Bogorodica, Apostoli, Mučenici i "neizmjerno mnoštvo, što ga nitko ne može izbrojiti, iz svakoga naroda, plemena, puka, jezika" (Otk 7,9). Kada u sakramentima slavimo otajstvo spasenja, sudjelujemo u ovoj vječnoj liturgiji.
Crkva na zemlji slavi liturgiju kao svećenički narod u kojemu svatko djeluje prema svojoj ulozi u jedinstvu Duha Svetoga: krštenici se prikazuju kao duhovna žrtva, zaređeni službenici slave po sakramentu reda primljenom za služenje svim članovima Crkve, biskupi i svećenici djeluju u osobi Krista Glave.
Kako slaviti?Liturgijsko je slavlje protkano znakovima i simbolima čije je značenje ukorijenjeno u stvorenju i u ljudskim kulturama, određuje se događajima Staroga saveza, a potpuno se objavljuje u Osobi i djelu Kristovu.
Neki potječu od stvorenja (svjetlo, voda, oganj, kruh, vino, ulje), drugi iz društvenoga života (pranje, pomazivanje, lomljenje kruha), drugi opet iz povijesti spasenja u Starome savezu (pashalni obredi, žrtve, polaganje ruku, posvećenja). Ovi znakovi, od kojih su neki propisani i nepromjenjivi, a koje je Krist preuzeo, postaju nositelji spasenjskih i posvetiteljskih čina.
U sakramentalnome slavlju čini i riječi su usko povezani. Naime, iako su simbolički čini već po sebi određen govor, ipak je potrebno da riječi obreda prate i oživljuju ove čine. Kao znakovi i pouka, liturgijske riječi i čini su neodjeljivi ukoliko ostvaraju ono što označuju.
Budući da su pjevanje i glazba usko povezani s liturgijskim činom, oni moraju poštivati sljedeće kriterije: tekstovi određeni za sveto pjevanje trebaju biti u skladu s katoličkim naukom i najradije uzeti iz Svetoga pisma i liturgijskih vrela; izražajna ljepota molitve, kakvoća glazbe; sudjelovanje okupljenih vjernika; kulturno bogatstvo Božjega naroda te sveto i svečano slavljenje.
Kristov je lik prava liturgijska slika. Druge koje prikazuju Gospu i Svece označuju Krista koji je u njima proslavljen. One navješćuju istu evanđeosku poruku koju Sveto pismo prenosi riječju te pomažu da se razbudi i hrani vjernička vjera.
Kada slaviti?Središte liturgijskoga vremena jest nedjelja, temelj i jezgra čitave liturgijske godine kojoj je vrhunac u godišnjemu slavlju Vazma, blagdana nad blagdanima.
Tijekom liturgijske godine Crkva slavi cijelo Kristovo otajstvo, od Utjelovljenja sve do njegova slavnoga povratka. U određene dane Crkva osobitom ljubavlju časti Blaženu Mariju Bogorodicu i spomen Svetaca koji su živjeli za Krista, s njim su trpjeli te su s njim i proslavljeni.
Liturgija časova, javna i zajednička molitva Crkve, molitva je Krista sa svojim tijelom, Crkvom. Po njoj Otajstvo Krista koje slavimo u euharistiji posvećuje i preobražava vrijeme svakoga dana. Ona je poglavito sastavljena od psalama i drugih biblijskih tekstova te od tekstova Otaca i duhovnih učitelja.
Bogoslužje Novoga saveza "u duhu i istini" (Iv 4,24) nije vezano za neko isključivo mjesto jer je Krist pravi hram Božji po kojemu i kršćani i cijela Crkva djelovanjem Duha Svetoga postaju hramovi Boga živoga. Ipak, Božji narod u svome zemaljskom postojanju treba mjesta gdje se zajednica može okupljati da bi slavila bogoslužje.
To su kuće Božje, simbol Crkve koja živi u tome mjestu, kao i nebeskoga boravišta. To su mjesta molitve u kojima Crkva slavi poglavito euharistiju i klanja se Kristu stvarno prisutnome u svetohraništu.
To su: oltar, svetohranište, mjesto čuvanja svete krizme i svetih ulja, biskupsko ili svećeničko sjedište (katedra), ambon (besjedište), krsni zdenac i ispovjedaonica.
LITURGIJSKA RAZNOLIKOST I JEDINSTVO OTAJSTVAJer neistraživo bogatstvo Kristova otajstva ne može iscrpiti nijedna liturgijska predaja. Stoga je od samih početaka to bogatstvo u raznim narodima i kulturama razvilo izričaje obilježene zadivljujućom raznolikošću koji se dopunjuju.
To je vjernost apostolskoj predaji, tj. zajedništvo vjere i sakramenata primljenih od apostola, zajedništvo kojemu je apostolsko nasljedstvo znak i jamstvo. Crkva je katolička: može, dakle, u svoje jedinstvo primiti sva istinska bogatstva raznih kultura.
U bogoslužju, osobito u liturgiji sakramenata, postoje nepromjenjivi elementi jer su božanske ustanove, a Crkva im je vjerna čuvarica. Nadalje, postoje i elementi podložni promjeni koje Crkva može, a katkad i treba, prilagoditi kulturi različitih naroda.
Ostvaruje se sakramentima koji postavljaju temelje kršćanskoga života: preporođeni u krštenju, vjernici su osnaženi potvrdom i hrane se euharistijom.
Ponajprije se zove krštenje zbog središnjega obreda kojim se slavi: krstiti (baptizein) znači "uroniti" u vodu. Krštenika se uranja u Kristovu smrt, odakle on ustaje kao "novo stvorenje" (2 Kor 5,17). Također se zove i "kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetome" (Tit 3,5) te "prosvjetljenje", jer krštenik postaje "sinom svjetlosti" (Ef 5,8).
U Starome zavjetu nalaze se razni pralikovi krštenja: voda, izvor života i smrti; Noina korablja, koja po vodi spasava; prijelaz preko Crvenoga mora, kojim je Izrael oslobođen iz egipatskoga ropstva; prijelaz preko Jordana, koji Izraela uvodi u obećanu zemlju, stoje slika vječnoga života.
Isus Krist, koji na početku svoga javnog djelovanja hoće da ga u Jordanu krsti Ivan Krstitelj; na Križu iz njegova su probodenoga boka potekle krv i voda, znak krštenja i euharistije, a nakon svoga Uskrsnuća povjerava apostolima ovo poslanje: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!" (Mt 28,19).
Od dana Pedesetnice Crkva podjeljuje krštenje onomu tko vjeruje u Isusa Krista.
Bitan je obred ovoga sakramenta uranjanje krštenika u vodu ili izlijevanje vode na njegovu glavu, uz zazivanje imena Oca i Sina i Duha Svetoga.
Krštenje može primiti svaka još nekrštena osoba.
Budući da se rađaju s istočnim grijehom, ona trebaju biti oslobođena od vlasti Zloga i prenesena u kraljevstvo slobode djece Božje.
Od svakoga se krštenika traži ispovijest vjere, izražena osobno, ako se radi o odraslome, odnosno, izražena od roditelja i Crkve, u slučaju djece. Kum i kuma, kao i cijela crkvena zajednica, također imaju dio odgovornosti u pripravi na krštenje (katekumenat), kao i za razvoj vjere i krsne milosti.
Krštenje je nužno za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno i koji imaju mogućnost zatražiti ovaj sakrament.
Budući daje Krist umro za spasenje sviju, mogu se i bez krštenja spasiti oni koji umru za vjeru (krštenje krvlju), katekumeni i svi oni koji na poticaj milosti i ne poznavajući Krista ni Crkvu iskreno traže Boga i nastoje izvršili njegovu volju (krštenje željom). Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ih u svojoj liturgiji povjerava Božjemu milosrđu.
Krštenjem se briše istočni grijeh i svi osobni grijesi, kao i sve kazne za grijehe; posvećujućom se milošću postaje dionikom trojstvenoga božanskog života, a milošću opravdanja se pritjelovljuje Kristu i njegovoj Crkvi; krštenje daje udioništvo u Kristovu svećeništvu i tvori temelj zajedništva sa svim kršćanima; udjeljuje teološke krjeposti i darove Duha Svetoga. Krštenik zauvijek pripada Kristu: naime, obilježen je Kristovim neizbrisivim biljegom (karakter).
Ime je važno jer Bog svakoga poznaje po imenu, tj. u njegovoj jedinstvenosti. Krštenjem kršćanin u Crkvi dobiva vlastito ime, poželjno je ime nekoga sveca tako da taj kršteniku bude uzor svetosti i zajamči mu svoj zagovor kod Boga.
U Starome zavjetu proroci su navijestili da će Duh Gospodnji biti darovan očekivanom Mesiji i čitavu mesijanskome narodu. Sav se Isusov život i poslanje odvijaju u potpunu zajedništvu s Duhom Svetim. Apostoli primaju Duha Svetoga na dan Pedesetnice i naviještaju "veličanstvena djela Božja" (Dj 2,11). Oni novokrštenicima polaganjem ruku podjeljuju dar toga istoga Duha. Tijekom stoljeća Crkva je nastavila živjeti od Duha i podjeljivati ga svojoj djeci.
Naziva se krizma (u istočnim Crkvama: miropomazanje, tj. pomazanje svetim mirom, "krizmom") zbog svoga bitna obreda - pomazanja. Naziva se potvrda jer potvrđuje i osnažuje krsnu milost.
Bitni obred potvrde jest mazanje svetom krizmom (ulje pomiješano s balzamom, posvećeno od biskupa) koje se vrši uz polaganje ruke službenika koji izgovara riječi vlastite sakramentalnom obredu. Na Zapadu se pomazuje čelo potvrđenika riječima: "Primi pečat dara Duha Svetoga." U istočnim Crkvama bizantinskoga obreda pomazuju se i drugi dijelovi tijela s formulom: "Pečat dara Duha Svetoga."
Učinak je potvrde posebno izlijevanje Duha Svetoga poput onoga na Pedesetnicu. To izlijevanje u dušu utiskuje neizbrisiv biljeg i pridonosi rastu krsne milosti: dublje ukorjenjuje u božansko posinjenje, čvršće sjedinjuje s Kristom i s njegovom Crkvom, u duši osnažuje darove Duha Svetoga, daruje osobitu snagu za svjedočenje kršćanske vjere.
Može i treba ga samo jednom primiti onaj tko je već kršten, a za njegovo djelotvorno primanje mora biti u stanju milosti.
Ona je žrtva Tijela i Krvi Gospodina Isusa koju je on ustanovio da ovjekovječi tijekom stoljeća žrtvu Križa, sve dok ponovno ne dođe, povjerivši Crkvi spomen-čin svoje Smrti i Uskrsnuća. Ona je znak jedinstva, vez ljubavi, vazmena gozba, na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milošću i daje nam se zalog vječnoga života.
Ustanovio ju je na Veliki četvrtak, "one noći kad bijaše predan" (1 Kor 11,23), dok je sa svojim apostolima slavio Posljednju večeru.
Postoje u blagovalištu okupio svoje učenike, Isus u svoje ruke uze kruh, razlomi ga i dade njima govoreći: "Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje tijelo koje se za vas predaje." Zatim u svoje ruke uze kalež s vinom i reče im: "Uzmite i pijte iz njega svi: ovo je kalež moje krvi, novoga i vječnog saveza, koja se prolijeva za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen."
Euharistija je izvor i vrhunac svega kršćanskog života. U njoj je vrhunac kako Božjega posvećujućeg djelovanja, tako i našega bogoštovlja koje mu iskazujemo. Ona sadrži sve duhovno blago Crkve: samoga Krista, naš Vazam. Zajedništvo božanskoga života i jedinstvo Božjega naroda izraz su i učinak euharistije. Euharistijskim slavljem već se pridružujemo nebeskoj liturgiji i unaprijed kušamo vječni život.
Neiscrpno bogatstvo ovoga sakramenta izražava se u različitosti njegovih naziva od kojih svaki doziva u svijest neki poseban vidik. Najčešće se naziva: euharistija, sveta misa, večera Gospodnja, lomljenje kruha, euharistijsko slavlje, spomen-čin Gospodnje muke, smrti i uskrsnuća, sveta žrtva, sveta i božanska liturgija, sveta otajstva, Presveti oltarski sakrament, sveta pričest.
U Starome savezu euharistija je predoznačena poglavito godišnjom pashalnom večerom, koju je svaki Židov slavio beskvasnim kruhom u spomen na žurbu izlaska i oslobođenja iz Egipta. Isus je u svome naučavanju naviješta i ustanovljuje ju slaveći sa svojim apostolima Posljednju večeru tijekom pashalne gozbe. Vjerna Gospodnjemu nalogu: "Ovo činite meni na spomen" (1 Kor 11,24) Crkva je uvijek slavila euharistiju, poglavito nedjeljom, u dan Isusova uskrsnuća.
Odvija se u dvije velike cjeline koje tvore jedinstven bogoštovni čin: u bogoslužju Riječi, koje podrazumijeva navještaj i slušanje Božje riječi, i u euharistijskome bogoslužju, koje podrazumijeva prikazanje kruha i vina, euharistijsku molitvu ili anaforu, koja sadrži riječi posvete, te pričest.
To je valjano zaređen svećenik (biskup ili prezbiter) koji djeluje u osobi Krista Glave i u ime Crkve.
To su pšenični kruh i trsovo vino.
Euharistija je spomen-čin u smislu da uprisutnjuje i posadašnjuje žrtvu koju je Krist jednom zasvagda na Križu prikazao Ocu za čovječanstvo. Žrtvena narav euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: "Ovo je moje tijelo, koje se za vas predaje" i: "Ovaj kalež novi je savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva" (Lk 22,19-20). Žrtva Križa i euharistijska žrtva jedna su jedincata žrtva. Ista je žrtva i žrtvovatelj, različit je samo način prikazivanja: krvni na Križu, nekrvni u euharistiji.
U euharistiji Kristova žrtva postaje i žrtva udova njegova Tijela. Život vjernika, njihova hvala, patnja, molitva, njihov rad sjedinjeni su s Kristovima. Ukoliko je žrtva, euharistija se prikazuje za sve vjernike žive i mrtve, kao zadovoljština za grijehe svih ljudi i da se od Boga dobiju duhovna i vremenita dobra. I nebeska je Crkva sjedinjena u Kristovu prinosu.
Isus Krist je u euharistiji prisutan na jedinstven i neusporediv način. Na¬ime, prisutan je istinski, stvarno i bitno: svojim Tijelom i Krvlju, zajedno sa svojom Dušom i svojim Božanstvom. U njoj je, dakle, sakramentalno, tj. pod euharistijskim prilikama kruha i vina, prisutan sav i čitav Krist: Bog i čovjek.
Pretvorba biti (transubstancijacija) znači preobrazbu sve biti (supstancije) kruha u bit Kristova Tijela i sve biti vina u bit njegove Krvi. Ta se pretvorba ostvaruje u euharistijskoj molitvi, snagom Kristove riječi i djelovanjem Duha Svetoga. Ipak, osjetilna obilježja kruha i vina te "euharistijske prilike" ostaju nepromijenjeni.
Lomljenje kruha ne dijeli Krista: on je sav i čitav prisutan u svakoj euharistijskoj prilici i u svakome njezinu dijelu.
Traje sve dotle dok traju euharistijske prilike.
Dužni smo mu iskazivati poklonstveno štovanje (latria), tj. klanjanje pridržano samo Bogu, bilo tijekom euharistijskoga slavlja, bilo izvan njega. Naime, Crkva najvećom pomnjom čuva posvećene hostije, nosi ih bolesnicima i drugim osobama spriječenima da sudjeluju u svetoj misi, izlaže ih svečanu klanjanju vjernika, nosi ih u procesiji i poziva na učestalo pohađanje i klanjanje Presvetomu sakramentu koji se čuva u svetohraništu.
Euharistija je vazmena gozba jer nam Krist, sakramentalno ostvarujući svoju Pashu, daruje svoje Tijelo i svoju Krv kao hranu i piće te nas u svojoj žrtvi sjedinjuje sa sobom i međusobno.
Oltar je simbol samoga Krista koji je prisutan i kao žrtva (oltar-žrtvenik Križa) i kao nebeska hrana koja nam se dariva (oltar-euharistijski stol).
Crkva obvezuje vjernike na sudjelovanje u svetoj misi svake nedjelje i u zapovijedane blagdane, a preporučuje ga i drugih dana.
Vjernicima koji sudjeluju u svetoj misi Crkva preporučuje i da se pobožno pričeste, a obvezuje ih da to učine barem o Uskrsu.
Za primanje svete pričesti mora se biti potpuno pritjelovljen Katoličkoj Crkvi i biti u stanju milosti, tj. ne biti svjestan ikakva smrtnoga grijeha. Tko je svjestan daje počinio težak grijeh, mora primiti sakrament pomirenja prije pristupanja pričesti. Važni su i duh sabranosti i molitve, opsluživanje od Crkve propisana posta, tjelesno držanje (kretnje, odjeća) kao znak poštivanja Krista.
Sveta pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom i njegovom Crkvom, čuva i obnavlja život milosti primljen na krštenju i potvrdi i daje da rastemo u ljubavi prema bližnjemu. Jačajući nas u ljubavi briše lake grijehe i čuva nas od smrtnih grijeha.
Krist, liječnik duše i tijela, ustanovio ih je jer novi život koji nam je darovao u sakramentima kršćanske inicijacije može oslabjeti, a može se grijehom čak i izgubiti. Zato je Krist htio da po ovim sakramentima Crkva nastavi njegovo djelo liječenja i spasavanja.
Zove ga se sakramentom pokore, pomirenja, oproštenja, ispovijedi i obraćenja.
Budući da novi život u milosti, primljen na krštenju, nije uklonio slabost ljudske naravi niti sklonost na grijeh (tj. požudu - concupiscentia), Krist je ustanovio ovaj sakrament za obraćenje krštenih koji su se grijehom od njega udaljili.
Uskrsnuli Gospodin ustanovio je ovaj sakrament kada se na sam dan Uskrsnuća ukazao svojim apostolima i rekao im: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im" (Iv 20,22-23).
Kristov poziv na obraćenje trajno odzvanja u životu krštenika. Obraćenje je trajan zadatak cijele Crkve, koja je sveta, ali u svome krilu obuhvaća i grješnike.
To je dinamizam "raskajana srca" (Ps 51,19) što ga božanska milost potiče da odgovori Božjoj milosrdnoj ljubavi. Uključuje bol i gnušanje prema počinjenim grijesima, čvrstu odluku ubuduće više ne griješiti i pouzdanje u Božju pomoć. Hrani se nadom u božansko milosrđe.
Pokora se izražava u veoma različitim oblicima, posebice postom, molitvom i djelima milosrđa. Ovi i mnogi drugi oblici pokore mogu se vršiti u svakodnevnome kršćanskom životu, osobito u korizmenom vremenu i u pokornički dan, petak.
Dva su: čini čovjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraća i svećenikovo odrješenje koji u Kristovo ime podjeljuje oproštenje i određuje način zadovoljštine.
To su: pomnjiv ispit savjesti, pokajanje, koje je savršeno kada je potaknuto ljubavlju prema Bogu, a nesavršeno ako se temelji na drugim razlozima, a uključuje i odluku više ne griješiti; ispovijed, koja se sastoji u optužbi za grijehe učinjenoj pred svećenikom; zadovoljština, odnosno izvršenje određenih pokorničkih čina koje ispovjednik nalaže pokorniku da nadoknadi grijehom počinjenu štetu.
Moraju se ispovjediti svi teški, još neispovjeđeni grijesi kojih se nakon pomnjiva ispitivanja savjest sjeća. Ispovijed grijeha jedini je redovit način za dobivanje oproštenja.
Svaki vjernik kada dođe do dobi razuma obvezan je ispovjediti svoje teške grijehe barem jedanput godišnje, a svakako prije primanja svete pričesti.
Crkva živo preporučuje ispovijedanje lakih grijeha, premda ono nije strogo neophodno, jer nam pomaže oblikovati ispravnu savjest i boriti se protiv zlih sklonosti, prepustiti se Kristu da nas liječi te napredovati u životu Duha.
Krist je službu pomirenja povjerio svojim apostolima, njihovim nasljed¬nicima biskupima te svećenicima, njihovim suradnicima, koji tako postaju sredstvo Božjega milosrđa i pravde. Vlast opraštanja grijeha oni vrše u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Odrješenje nekih posebno teških grijeha (poput onih koji se kažnjavaju izopćenjem) pridržano je Apostolskoj stolici ili mjesnome biskupu ili od njih ovlaštenim svećenicima, premda u slučaju smrtne pogibelji svaki svećenik može odriješiti od svakoga grijeha i izopćenja.
Imajući u vidu osjetljivost i veličinu ove službe te dužno poštovanje prema osobama, svaki je ispovjednik bez iznimke obvezan, pod prijetnjom najstrožih kazna, obdržavati sakramentalni pečat, tj. posvemašnju tajnu o grijesima za koje je doznao u ispovijedi.
Učinci sakramenta pokore su: pomirenje s Bogom, dakle i oproštenje grijeha, pomirenje s Crkvom, povratak stanja milosti ako je bilo izgubljeno, oproštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima i, barem djelomično, vremenitih kazna koje su posljedica grijeha, mir i vedrina savjesti te utjeha duha, porast duhovnih snaga za kršćanski boj.
U slučajevima teške potrebe (kao u neposrednoj smrtnoj pogibelji) može se pribjeći zajedničkome slavlju pomirenja s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem, uz poštivanje crkvenih propisa i s odlukom da će se u određenu vremenu pojedinačno ispovjediti teški grijesi.
Oprosti su otpuštenje pred Bogom vremenite kazne zaslužene grijesima kojih je krivica već izbrisana, a koje vjernik uz određene uvjete dobiva za sebe ili za pokojne po služenju Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, dijeli blago zasluga Krista i svetaca.
U Starome zavjetu čovjek u bolesti doživljava svoju ograničenost i istodobno uviđa kako je bolest tajnovito vezana uz grijeh. Proroci su naslućivali da ona može imati i otkupiteljsku vrijednost za svoje i za grijehe drugih. Tako se bolest živjela pred Bogom, od koga je čovjek molio ozdravljenje.
Isusovo suosjećanje s bolesnima i njegova brojna iscjeljenja nemoćnika očit su znak daje s njim došlo kraljevstvo Božje, dakle i pobjeda nad grijehom, patnjom i smrću. Svojom mukom i smrću on daje patnji nov smisao: sjedinjena s njegovom, patnja može za nas i za druge postati sredstvom očišćenja i spasenja.
Primivši od Gospodina zapovijed da bolesne liječi, Crkva se trudi izvršiti je brigom za bolesnike i zagovomom molitvom kojom ih prati. Ona ima poseban sakrament za bolesnike koji je sam Krist ustanovio, a potvrdio sveti Jakov: "Boluje li tko među vama, neka k sebi dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje" (Jak 5,14-15).
Može ga primiti vjernik koji se zbog bolesti ili starosti nalazi na početku smrtne pogibelji. Isti vjernik može ga primiti više puta ako nastupi pogoršanje bolesti ili ako nastupi druga teška bolest. Slavljenju ovoga sakramenta treba po mogućnosti prethoditi bolesnikova osobna ispovijed.
Samo svećenici (biskupi i prezbiteri) mogu dijeliti sakrament bolesničkoga pomazanja.
Bitna radnja u slavlju ovoga sakramenta jest pomazanje bolesnika uljem koje je, po mogućnosti, blagoslovio biskup, na čelu i rukama (po rimskome obredu, ali i na drugim dijelovima tijela u drugim obredima), koje je popraćeno svećenikovom molitvom kojom zaziva posebnu milost ovoga sakramenta.
On podjeljuje posebnu milost koja bolesnika tješnje sjedinjuje s Kristovom mukom, za njegovo dobro i dobro cijele Crkve, darujući mu utjehu, mir, ohrabrenje, kao i oproštenje grijeha, ako se bolesnik nije mogao ispovjediti. Ovaj sakrament katkada, ako je to Božja volja, vraća i tjelesno zdravlje. U svakom slučaju, ovo pomazanje bolesnika pripravlja za prijelaz u Očev dom.
Dva sakramenta - sveti red i ženidba - daju posebnu milost za osobito poslanje u Crkvi u službi izgradnje Božjega naroda. Oni posebno pridonose crkvenome zajedništvu i spasenju drugih.
To je sakrament po kojemu se u Crkvi do konca vremena nastavlja poslanje što ga je Krist povjerio apostolima.
Red označuje crkveno tijelo u koje se ulazi i postaje njegovim dionikom posebnim posvećenjem (ređenjem) koje, osobitim darom Duha Svetoga, omogućava vršenje svete vlasti u ime Krista i njegovom ovlašću, u službi Božjega naroda.
U Starome zavjetu pralikovi toga sakramenta su levitska služba, kao i Aronovo svećeništvo te ustanovljenje sedamdesetorice "starješina" (Br 11,25). Ti pralikovi svoje ispunjenje nalaze u Kristu Isusu, koji je žrtvom svoga Križa "jedini [...] posrednik između Boga i ljudi" (1 Tim 2,5), "Veliki svećenik po redu Melkisedekovu" (Heb 5,10). Jedinstveno Kristovo svećeništvo uprisutnjuje se po ministerijalnome svećeništvu.
Tri su stupnja, nezamjenjiva zbog organskoga ustrojstva Crkve: biskupstvo, prezbiterat i đakonat.
Biskupsko ređenje daje puninu sakramenta reda, biskupa čini zakonitim nasljednikom apostola, uključuje ga u biskupski zbor gdje s papom i drugim biskupima ima odgovornost za sve Crkve, daje mu službu poučavanja, posvećivanja i upravljanja.
Biskup, kojemu se povjerava briga za partikulamu Crkvu, vidljivo je počelo i temelj jedinstva te Crkve u kojoj, kao Kristov namjesnik, vrši pastirsku službu, potpomognut vlastitim prezbiterima i đakonima.
Pomazanje Duha obilježava prezbitera neizbrisivim duhovnim biljegom, suobličuje ga Kristu svećeniku i osposobljuje ga da djeluje u ime Krista Glave. Budući daje suradnik biskupskoga reda, posvećuje se za propovijedanje evanđelja, za slavljenje bogoslužja, poglavito euharistije, iz koje crpi snagu za svoje služenje, te da vjernicima bude pastir.
Premda se redi za sveopće poslanje, on ga vrši u partikularnoj Crkvi, u sakramentalnome bratstvu s drugim prezbiterima koji tvore "prezbiterij" te koji su u zajedništvu s biskupom i o njemu ovisni, odgovorni za partikularnu Crkvu.
Suobličen Kristu, sluzi sviju, đakon se redi za služenje u Crkvi, koje vrši pod vodstvom vlastitoga biskupa, u naviještanju riječi Božje, bogoslužju, pastirskome upravljanju i djelotvornoj ljubavi.
Sva tri stupnja sakramenta reda podjeljuju se biskupovim polaganjem ruku na glavu redenika nakon čega biskup izgovara svečanu posvetnu molitvu. Njome biskup za redenika od Boga moli posebno izlijevanje Duha Svetoga i njegovih darova potrebnih za dotičnu službu.
Na valjano ređene biskupe, kao nasljednike apostola, spada dijeljenje svih triju stupnjeva sakramenta reda.
Valjano ga može primiti samo kršteni muškarac: Crkva se drži vezanom tim izborom samoga Gospodina. Nitko ne može polagati pravo na primanje sakramenta reda, nego ga crkvena vlast treba držati prikladnim za službu.
Za biskupstvo se uvijek traži celibat. Za prezbiterat u latinskoj Crkvi redovito se izabiru neoženjeni vjernici koji namjeravaju obdržavati celibat "radi kraljevstva nebeskoga" (Mt 19,12); u istočnim Crkvama nakon primljenoga reda nije dopuštena ženidba. Trajnome đakonatu mogu pristupiti i već oženjeni muškarci.
Ovaj sakrament daruje posebno izlijevanje Duha Svetoga koji ređenika suobličuje Kristu u njegovoj trostrukoj službi svećenika, proroka i kralja, prema odgovarajućim stupnjevima sakramenta. Ređenje utiskuje neizbrisiv duhovni biljeg: zato se ne može ponoviti niti podijeliti na neko ograničeno vrijeme.
Zaređeni svećenici u vršenju svete službe govore i djeluju ne svojom vlašću niti po poslanju ili kao izaslanici zajednice, nego u osobi Krista Glave te u ime Crkve. Stoga se ministerijalno svećeništvo bitno razlikuje, i to ne samo po stupnju, od općega svećeništva vjernika, za službu kojih gaje Krist i ustanovio.
Bog, koji je ljubav i koji je čovjeka stvorio iz ljubavi, pozvao ga je na ljubav. Stvarajući muškarca i ženu u ženidbi ih je pozvao na intimno zajedništvo života i ljubavi "tako da više nisu dvoje nego jedno tijelo" (Mt 19,6). Blagoslivljajući ih Bog im reče: "Plodite se i množite" (Post 1,28).
Bračno zajedništvo muškarca i žene, koje je Stvoritelj zasnovao i vlastitim je zakonima opskrbio, po svojoj je naravi određena za zajedništvo i dobro ženidbenih drugova te za rađanje i odgoj djece. Prema izvornome božanskom naumu, ženidbeno je zajedništvo nerazrješivo, kako veli Isus Krist: "Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja" (Mk 10,9).
Zbog prvoga grijeha koji je uzrokovao i raskid od Stvoritelja darovana zajedništva između muškarca i žene, bračno je zajedništvo često ugroženo j neslogom i nevjemošću. Ipak, u svome neizmjernu milosrđu Bog muškarcu i ženi dariva svoju milost za ostvarenje međusobna životnoga jedinstva prema izvornome božanskom nacrtu.
Bog, poglavito pedagogijom Zakona i proroka, pomaže svome narodu da postupno razvija svijest o jedinstvu i nerazrješivosti ženidbe. Bračni savez Boga s Izraelom pripravlja i predoznačuje Novi savez što gaje ostvario Božji Sin, Isus Krist, sa svojom zaručnicom Crkvom.
Isus Krist ne samo da ponovno utvrđuje iskonski red koji je Bog htio, nego dariva milost da se ženidbu živi u novome dostojanstvu sakramenta koj i je znak njegove zaručničke ljubavi prema Crkvi: "Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu" (Ef 5,25).
Ženidba nije obvezna za sve. Neke muškarce i žene Bog posebno poziva da slijede Gospodina Isusa na putu djevičanstva ili u celibatu radi kraljevstva nebeskoga, odričući se velika dobra braka kako bi se bavili onim što je Gospodinovo i nastojali mu ugoditi, postajući tako znak posvemašnjega prvenstva ljubavi prema Kristu i žarka iščekivanja njegova slavna dolaska.
Budući da ženidbom bračni drugovi stupaju u javno stanje života u Crkvi, njezino liturgijsko slavlje je javno, u nazočnosti svećenika (ili ovlaštena predstavnika Crkve) i drugih svjedoka.
Bračna privola je od muškarca i žene izražena spremnost da se jedno drugome zauvijek daruju s ciljem da žive savez vjerne i plodne ljubavi. Budući da privola čini ženidbu, ona je nužna i nenadomjestiva. Da bi ženidba bila valjana, predmet privole mora biti prava ženidba i ta privola mora biti ljudski čin, svjestan i slobodan, ne uvjetovan nasiljem ili prisilom.
Za dopuštenost mješovite ženidbe (između katolika i krštena nekatolika) traži se dopuštenje crkvene vlasti. U slučaju različitosti vjere (između katolika i nekrštene osobe) za valjanost ženidbe traži se izričit oprost od zapreke. U svakom slučaju, bitno je da supružnici ne isključuju prihvaćanje bitne svrhe i svojstva ženidbe te da katolička strana potvrdi drugom supružniku poznatu obvezu da će sačuvati vjeru te providjeti krštenje i katolički odgoj djece.
Sakrament ženidbe među supružnicima stvara trajan i isključiv vez. Sam Bog zapečaćuje privolu supružnika. Zato se sklopljena i izvršena ženidba među krštenima nikada ne može razriješiti. Osim toga, ovaj sakrament supružnicima daje milost potrebnu za postizanje svetosti u bračnome životu te za odgovorno prihvaćanje i odgoj djece.
To su: preljub; mnogoženstvo, jer se protivi jednaku dostojanstvu muškarca i žene, jedinstvu i isključivosti bračne ljubavi; odbacivanje plodnosti koja bračni život lišava dara djece; rastava, koja se suprotstavlja nerazrješivosti.
Crkva dopušta tjelesnu rastavu supružnika kada njihov zajednički život iz različitih teških razloga postaje praktički nemoguć, premda i dalje želi njihovo pomirenje. No oni, dokle god živi drugi supružnik, nisu slobodni za sklapanje nove veze, osim ako je njihova ženidba ništavna te kao takva proglašena od crkvene vlasti.
Vjerna Gospodinu, Crkva ne može priznati kao ženidbu zajednicu rastavljenih koji sklope građansku ženidbu. "Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub; i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub" (Mk 10,11-12). Prema njima Crkva iskazuje pozornu skrb pozivajući ih na život vjere, na molitvu, na djela ljubavi i kršćansko odgajanje djece. No, oni ne mogu dobiti sakramentalno odrješenje ni pristupiti svetoj pričesti niti mogu preuzimati stanovite crkvene odgovornosti dokle god traje takvo stanje koje se objektivno protivi Božjemu zakonu.
Jer obitelj očituje i ostvaruje zajedničarsku i obiteljsku narav Crkve kao Božje obitelji. Svaki član po svojoj ulozi izvršava krsno svećeništvo pridonoseći da obitelj postane zajednica milosti i molitve, škola ljudskih i kršćanskih krjeposti, mjesto prvoga navještaja vjere djeci.
To su sveti znakovi, koje je ustanovila Crkva, a po kojima se posvećuju neke životne prilike. One sadrže molitvu popraćenu znakom križa i drugim znakovima. Među blagoslovinama važno mjesto zauzimaju blagoslovi koji su hvala Bogu i molitva za postizavanje njegovih darova, posvećenje osoba Bogu i posvećenje predmeta za bogoštovnu uporabu.
Kada Crkva svojom vlašću, u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od utjecaja Zloga i oslobođeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju (egzorcizmu). U jednostavnu obliku vrši se u slavlju krštenja. Svečano otklinjanje, zvano velikim egzorcizmom, može izvršiti samo od biskupa ovlašten svećenik.
Religiozan osjećaj kršćanskoga naroda uvijek je nalazio izraz u raznim oblicima pobožnosti koje prate sakramentalni život Crkve kao što su čašćenje svetih moći, pohodi svetištima, hodočašća, ophodi, križni put i krunica. Svjetlom vjere Crkva rasvjetljuje i promiče istinske oblike pučke pobožnosti.
Kršćanin koji umire u Kristu na koncu svoga zemaljskog postojanja dolazi do ispunjenja novoga života započeta krštenjem, osnažena potvrdom i hranjena euharistijom, predokusom nebeske gozbe. Smisao kršćanske smrti očituje se u svjetlu smrti i uskrsnuća Krista, naše jedine nade; kršćanin koji umire u Kristu Isusu "naseljuje se kod Gospodina" (2 Kor 5,8).
Premda se slavi prema različitim obredima koji odgovaraju prilikama i predajama pojedinih krajeva, pogreb izražava vazmeno značenje kršćanske smrti s nadom u uskrsnuće te zajedništvo s pokojnikom, posebice molitvom za očišćenje njegove duše.
Sprovod se redovito sastoji od četiri glavna dijela: počast tijelu od strane zajednice s riječima utjehe i nade, bogoslužje Riječi, euharistijska žrtva te "zbogom", oproštaj kojim se pokojnika povjerava Bogu, izvoru vječnoga života, dok se njegovo tijelo pokapa u iščekivanju uskrsnuća.
Temelj dostojanstvu ljudske osobe jest to što je stvorena na sliku i priliku Božju. Obdarena duhovnom i besmrtnom dušom, razumom i slobodnom voljom, ljudska je osoba usmjerena prema Bogu te dušom i tijelom pozvana na vječno blaženstvo.
Čovjek postiže blaženstvo Kristovom milošću koja ga čini dionikom božanskoga života. Krist u evanđelju svojima pokazuje put koji vodi u sreću bez kraja: blaženstvo. Kristova milost djeluje i u svakome čovjeku koji, slijedeći ispravnu savjest, traži i ljubi što je pravo i dobro, a izbjegava zlo.
Blaženstva su u središtu Isusova propovijedanja, preuzimaju i dovode do ostvarenja Božja obećanja dana počevši od Abrahama. Ona ocrtavaju samo Isusovo lice i obilježavaju istinski kršćanski život te čovjeku otkrivaju konačnu svrhu njegova djelovanja: vječno blaženstvo.
Ona odgovaraju urođenoj čežnji za srećom koju je Bog čovjeku usadio u srce da ga privuče k sebi, jer je samo on može ispuniti.
To je gledanje Boga u vječnome životu u kojemu ćemo u punini biti "dionici božanske naravi" (2 Pt 1,4), Kristove slave i uživanja trojstvenoga života. Blaženstvo nadilazi ljudske sposobnosti: ono je nadnaravan i nezaslužen Božji dar, kao i milost koja k njemu vodi. Obećano nas blaženstvo stavlja pred presudne moralne odluke glede zemaljskih dobara potičući nas da Boga ljubimo iznad svega.
Sloboda je od Boga darovana moć djelovati ili ne djelovati, činiti ovo ili ono i tako samostalno izvršavati namjeravane čine. Sloboda je obilježje doista ljudskih čina. Što se više čini dobro, to više se postaje slobodan. Sloboda postiže svoje savršenstvo onda kada je usmjerena prema Bogu, najvišemu Dobru i našemu Blaženstvu. Sloboda uključuje i mogućnost izbora između dobra i zla. Odabir zla zloporaba je slobode koja vodi u ropstvo grijeha.
Sloboda čini čovjeka odgovornim za vlastite čine u mjeri u kojoj su voljni, makar ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu biti smanjene i ponekad dokinute neznanjem, nepažnjom, pretrpljenim nasiljem, strahom, neumjerenim strastima i navikama.
Pravo na slobodu djelovanja vlastito je svakome čovjeku jer je neodvojivo od njegova dostojanstva ljudske osobe. Stoga to pravo treba uvijek poštivati, posebice na ćudorednome i religijskom planu, a mora biti građanski priznato i zaštićeno u granicama općega dobra i pravedna javnog poretka.
Zbog istočnoga grijeha naša je sloboda oslabljena. To je slabljenje postalo još izraženije kasnijim grijesima. Ali "za slobodu nas Krist oslobodi" (Gal 5,1). Svojom milošću Duh Sveti nas vodi duhovnoj slobodi da nas učini svojim slobodnim suradnicima u Crkvi i u svijetu.
Moralnost ljudskih čina ovisi o trima izvorima: o izabranu objektu, tj. o pravome ili prividnu dobru; o nakani subjekta koji djeluje, tj. o svrsi radi koje izvršava čin; o okolnostima čina, uključujući i posljedice.
Čin je moralno dobar kada istodobno pretpostavlja dobrotu objekta, svrhe i okolnosti. Izabrani objekt može sam pokvariti svu radnju, makar nakana i bila dobra. Nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro. Zla svrha kvari čin, i kada mu je objekt u sebi dobar. Naprotiv, dobra svrha ne čini dobrim neko ponašanje koje je po svome objektu zlo, jer cilj ne opravdava sredstva. Okolnosti mogu umanjiti ili povećati počiniteljevu odgovornost, ali ne mogu promijeniti moralnu kakvoću samih čina; nikada ne mogu učiniti dobrim neki u sebi zao čin.
Ima čina koje je uvijek grješno izabrati zbog njihova objekta (primjerice psovka, ubojstvo i preljub). Njihov je izbor nered volje, tj. moralno zlo koje se ne može opravdati pozivanjem na dobro koje bi eventualno iz njega moglo poteći.
Strasti su čuvstva, uzbuđenja ili pokreti čuvstvenosti - prirodne sastavnice ljudskoga psihičkog života - koji potiču na djelovanje ili na nedjelovanje s obzirom na ono što se uočilo kao dobro ili kao zlo. Glavne su: ljubav, mržnja, želja i strah, radost, tuga i srdžba. Osnovna strast jest ljubav, koju izaziva privlačnost dobra. Ljubi se samo dobro, istinsko ili prividno.
Kao pokreti čuvstvenosti strasti u sebi nisu ni dobre ni zle: dobre su kada pridonose nekomu dobru činu, u protivnome su zle. One se mogu ugraditi u krjeposti ili se izopačiti u mane.
Moralna savjest, prisutna u intimnosti osobe, sud je razuma koji u pravi čas čovjeku nalaže da čini dobro, a izbjegava zlo. Zahvaljujući njoj ljudska osoba razabire ćudorednu kakvoću nekoga čina što ga kani izvršiti ili koji je već izvršila, omogućujući da preuzme odgovornost za nj. Kada sluša moralnu savjest, razborit čovjek može osjetiti glas Boga koji mu govori.
Dostojanstvo ljudske osobe uključuje ispravnost moralne savjesti (tj. da bude u skladu s onim što je prema razumu i božanskome Zakonu pravedno i dobro). Zbog dostojanstva osobe čovjeka se ne smije siliti da radi protiv savjesti niti mu priječiti da, u granicama općega dobra, radi po svojoj savjesti, osobito na vjerskome području.
Ispravna i istinita moralna savjest oblikuje se odgojem, usvajanjem Božje riječi i nauka Crkve. Podupiru je darovi Duha Svetoga i pomažu joj savjeti mudrih osoba. Osim toga, oblikovanju moralne savjesti mnogo pomažu molitva i ispitivanje savjesti.
Postoje tri opća načela: 1) nikada nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro; 2) tzv. zlatno pravilo: "Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima" (Mt 7,12); 3) ljubav se uvijek izražava poštovanjem bližnjega i njegove savjesti, makar to ne znači da se prihvaća kao dobro ono što je objektivno zlo.
Čovjek uvijek mora slušati siguran sud vlastite savjesti, ali zbog razloga koji ne isključuju uvijek osobnu krivnju, može donijeti i pogrješne sudove. Ipak, osobu se ne može okriviti za zlo počinjeno iz nehotična neznanja, makar ono ostaje objektivno zlo. Zato treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda.
Krjepost je postojana i čvrsta spremnost činiti dobro. "Svrha je krjeposna života postati slični Bogu" (sveti Grgur iz Nise). Postoje ljudske i bogoslovne krjeposti.
Ljudske krjeposti (vrline) jesu trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, uređuju naše strasti i upravljaju našim vladanjem u skladu s razumom i vjerom. Stječu se i jačaju moralno dobrim činima i ustrajnošću u njima, a božanska ih milost čisti i uzdiže.
To su krjeposti nazvane stožernima, oko kojih se svrstavaju sve ostale, a koje su stožeri krjeposna života. One su: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost.
Razboritost je krjepost koja upućuje razum da u svim prilikama razabere naše istinsko dobro te da izabere sredstva prikladna za njegovo postignuće. Ona ravna ostalim krjepostima pokazujući im pravilo i mjeru.
Pravednost je krjepost koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati drugima ono što im pripada. Pravednost prema Bogu zove se "krjepost bogoštovlja" (virtus religionis).
Jakost je krjepost koja u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost u traganju za dobrom, sve do sposobnosti da se za pravednu stvar žrtvuje čak i vlastiti život.
Umjerenost je krjepost koja obuzdava privlačnost naslada i osigurava gospodstvo volje nad nagonima te osposobljava za uravnoteženost u uporabi stvorenih dobara.
To su krjeposti kojima je izvor, uzrok i neposredan objekt sam Bog. Posvećujućom milošću ulivene u čovjeka osposobljuju ga da živi u vezi s Trojstvom te zasnivaju i nadahnjuju moralno djelovanje kršćanina, oživljujući i ljudske krjeposti. One su zalog prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u moćima ljudskoga bića.
Bogoslovne krjeposti su vjera, ufanje i ljubav.
Vjera je bogoslovna krjepost po kojoj vjerujemo u Boga i sve što nam je On objavio, a što nam Crkva predlaže vjerovati, jer Bog je sama Istina. Vjerom se čovjek slobodno predaje Bogu. Zato vjernik nastoji upoznati i vršiti volju Božju jer "vjera je ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6).
Nada (ufanje) je bogoslovna krjepost po kojoj čeznemo i od Boga očekujemo vječni život kao svoju sreću, polažući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se na pomoć Duha Svetoga da ćemo ga zaslužiti te da ćemo ustrajati sve do konca zemaljskoga života.
Ljubav je bogoslovna krjepost kojom Boga ljubimo iznad svega, a svoga bližnjega, iz ljubavi prema Bogu, kao same sebe. Isus je ljubav proglasio novom zapovijedi i puninom Zakona. Ona je "sveza savršenstva" (Kol 3,14) i temelj drugih krjeposti koje oživljava, nadahnjuje i raspoređuje: bez nje "ništa sam!" i "ništa mi ne bi koristilo" (1 Kor 13,1-4).
Darovi Duha Svetoga su trajna raspoloženja koja čovjeka čine poslušnim božanskim nadahnućima. Sedam je tih darova, a oni su: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji.
Plodovi Duha Svetoga su savršenosti što ih Duh u nama izvodi kao prvine vječne slave. Crkvena ih predaja nabraja dvanaest: "ljubav, radost, mit. strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, uzdržljivost, čistoća" (Gal 5,22-23 Vulg.).
Ono od nas traži priznanje svojih krivica i pokajanje za svoje grijehe, Sam Bog svojom Riječju i Duhom Svetim otkriva naše grijehe, daruje nam istinu savjesti i nadu u oproštenje.
Grijeh je "riječ, čin ili želja protiv vječnoga zakona" (sveti Augustin). To je uvreda Bogu neposluhom prema njegovoj ljubavi. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost. Svojom mukom Krist potpuno razotkriva težinu grijeha i pobjeđuje ga svojim milosrđem.
Među grijesima je velika razlika. Može ih se razlikovati prema njihovu objektu ili prema krjepostima, odnosno zapovijedima kojima se suprotstavljaju. Mogu se odnositi izravno na Boga, bližnjega ili nas same. Nadalje, mogu se dijeliti na grijehe mišlju, riječju, djelom i propustom.
Razlikuju se smrtni i laki grijesi.
Smrtni se grijeh čini kada je istodobno posrijedi teška stvar, puna svijest i slobodan pristanak. Ovaj grijeh u nama razara ljubav, lišava nas posvećujuće milosti i ako se za nj ne pokajemo, vodi nas u vječnu smrt u paklu. Oprašta se redovito u sakramentu krštenja i pokore ili pomirenja.
Laki grijeh, koji se bitno razlikuje od smrtnoga grijeha, čini se kada je posrijedi laka stvar ili, makar bila teška, ali je bez pune svijesti ili bez potpuna pristanka. On ne raskida savez s Bogom, ali slabi ljubav, očituje neurednu sklonost prema stvorenim dobrima, priječi napredak duše u vršenju krjeposti i moralnoga dobra, zaslužuje vremenite kazne za očišćenje.
Grijeh vuče na grijeh, njegovo ponavljanje rađa manama.
Budući da se suprotstavljaju krjepostima, mane su izopačene navike koje pomućuju savjest i naginju zlu. Mogu se povezati uz tzv. sedam glavnih grijeha, a to su: oholost, škrtost (lakomost), zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću, lijenost ili nehaj.
Odgovorni smo i za grijehe što ih drugi čine kada u njima grješno sudjelujemo.
To su društvena stanja ili ustanove koje se protive božanskome zakonu, a izraz su i učinak osobnih grijeha.
Uz osobni poziv na blaženstvo, kao bitnu sastavnicu svoje naravi i svoga poziva, čovjek ima i društvenu dimenziju. Naime, svi su ljudi pozvani k istoj svrsi, samome Bogu. Postoji neka sličnost između zajedništva božanskih Osoba i bratstva što ga ljudi trebaju među sobom uspostaviti u istini i ljubavi. Ljubav prema bližnjemu neodjeljiva je od ljubavi prema Bogu.
Počelo, subjekt i svrha svih društvenih ustanova jest i mora biti
To načelo znači da društvo višega reda ne smije preuzimati zadaće društva nižega reda, lišavajući ga njegovih nadležnosti, nego ga u slučaju nužde mora poduprijeti.
Traži poštivanje pravednosti i prave ljestvice vrjednota te da se ono što je tvarno i nagonsko podloži onome što je nutarnje i duhovno. Poglavito tamo gdje grijeh izopačuje društveno ozračje treba pozivati na obraćenje srdaca i uteći se Božjoj milosti kako bi se ostvarile društvene promjene koje su stvarno u službi svake osobe i cijele osobe. Ljubav, koja zahtijeva i osposobljuje za vršenje pravde, najveća je društvena zapovijed.
Svakoj ljudskoj zajednici potrebna je zakonita vlast koja će osigurati red i pridonijeti općemu dobru društva. Ta vlast nalazi svoj temelj u ljudskoj naravi jer odgovara od Boga uspostavljenu poretku.
Vlast se vrši zakonito ako djeluje na opće dobro i ako se za njegovo postizanje služi moralno dopuštenim sredstvima. Zato političke vlasti moraju biti izabrane slobodnom odlukom građana i moraju poštivati načelo "pravne države" u kojoj vrhovništvo pripada zakonu, a ne ljudskoj samovolji. Nepravedni zakoni i mjere protivne moralnome zakonu ne obvezuju u savjesti.
Pod pojmom opće dobro podrazumijeva se skup onih uvjeta društvenoga života koji skupinama i pojedincima omogućuju ostvarenje vlastita savršenstva.
Opće dobro pretpostavlja poštivanje i promicanje temeljnih prava ljudske osobe, razvitak duhovnih i vremenitih dobara osoba i društva, mir i sigurnost za sve.
Opće se dobro najpotpunije ostvaruje u onim političkim zajednicama koje brane i promiču dobro građana i posrednih tijela, ne zaboravljajući sveopće dobro ljudske obitelji.
Svatko, prema svome položaju i ulozi, sudjeluje u promicanju općega dobra poštivanjem pravednih zakona i prihvaćanjem zaduženja za područja u kojima je osobno odgovoran kao što su skrb za vlastitu obitelj i zalaganje na vlastitome poslu. Nadalje, koliko je to moguće, građani moraju aktivno sudjelovati u javnome životu.
Društvo osigurava društvenu pravednost kada poštiva dostojanstvo i prava osobe, koja je posljednja svrha samoga društva. Osim toga, društvo teži za društvenom pravdom, koja je povezana s općim dobrom i s vršenjem vlasti, kada ostvaruje uvjete koji udrugama i pojedincima omogućuju postizavanje onoga na što imaju pravo.
Svi ljudi uživaju jednako dostojanstvo i temeljna prava jer su stvoreni na sliku jednoga Boga, obdareni su istom razumnom dušom, imaju istu narav i isto podrijetlo te su svi u Kristu, jedinome Spasitelju, pozvani na isto božansko blaženstvo.
Postoje nepravedne ekonomske i društvene nejednakosti koje pogađaju milijune muškaraca i žena. One su u otvorenoj suprotnosti s evanđeljem, protivne su pravednosti, dostojanstvu ljudske osobe, kao i miru. Postoje, međutim, i razlike među ljudima uzrokovane raznim čimbenicima, koje ulaze u Božji naum. Naime, On hoće da svatko od drugih prima ono što mu treba i da oni koji imaju osobite "talente" dijele ih s drugima. Te različitosti osobe potiču, a često i obvezuju, na velikodušnost, na dobrohotnost i uzajamnost, a kulture potiču na uzajamno obogaćivanje.
Solidarnost, koja izvire iz ljudskoga i kršćanskog bratstva, izražava se ponajprije u pravednoj razdiobi dobara, u pravičnoj plaći za rad i u zalaganju za pravedniji društveni poredak. Krjepost solidarnosti ostvaruje i uzajamnost duhovnih dobara vjere, koja su još važnija od onih materijalnih.
Moralni je zakon djelo božanske Mudrosti. On čovjeku propisuje put, pravila ponašanja koja vode obećanome blaženstvu, a zabranjuju stranputice, koje od Boga udaljuju.
Prirodni zakon, što gaje Stvoritelj upisao u srce svakoga čovjeka, sastoji se u sudjelovanju u Božjoj mudrosti i dobroti. On izražava izvoran moralni osjećaj koji čovjeku omogućuje da uz pomoć razuma razluči dobro od zla. On je sveopći i nepromjenjiv, postavlja temelj dužnostima i temeljnim pravima osobe, kao i ljudskoj zajednici te samome građanskom zakonu.
Zbog grijeha, prirodni zakon ne uočavaju svi uvijek istom jasnoćom i neposrednošću.
Stari je zakon prvi stupanj objavljenoga Zakona. On izražava mnoge istine koje su po prirodi dostupne razumu i tako su potvrđene i provjerene savezima spasenja. Njegovi moralni propisi sažeti u Deset zapovijedi postavljaju temelje čovjekovu pozivu, zabranjuju što se protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu i propisuju što joj je bitno.
Stari zakon omogućuje spoznaju mnogih istina dostupnih razumu, ukazuje što se mora ili ne smije činiti, poglavito poput mudra odgajatelja pripravlja obraćenje i oraspoložuje za prihvaćanje evanđelja. Ipak, premda je svet, duhovan i dobar, Stari je zakon još nesavršen jer po sebi ne daje snagu ni milost Duha za njegovo opsluživanje.
Novi ili evanđeoski zakon, koji je navijestio i ostvario Krist, punina je i dovršenje božanskoga zakona, prirodnoga i objavljenog. On je sažet u zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu: da se ljubimo kako nas je Krist ljubio; on je i čovjekova nutarnja stvarnost: milost Duha koja omogućuje tu ljubav. 1 To je "zakon slobode" (Jak 1,25) jer nas privodi dragovoljnu djelovanju na i poticaj ljubavi.
Novi se zakon nalazi u cijelome Kristovu životu i propovijedanju te u moralnoj katehezi apostola: Govor na gori njegov je glavni izraz.
Opravdanje je najizvrsnije djelo Božje ljubavi. Ono je nezasluženo i milosrdno djelovanje Boga koji briše naše grijehe te nas čini pravednima i svetima u svemu našem biću. To se događa milošću Duha Svetoga, koja nam je zaslužena Kristovom mukom i darovana u krštenju. Opravdanje je početak slobodna čovjekova odgovora, tj. vjere u Krista i suradnje s milošću Duha Svetoga.
Milost je nezaslužen Božji dar kojim nas čini dionicima svoga trojstvenog života i sposobnima da djelujemo iz ljubavi prema njemu. Naziva se i trajna (habitualna) ili posvetna (posvećujuća) ili pobožanstvenjujuća milost, jer nas posvećuje i pobožanstvenjuje. Ona je nadnaravna, jer potpuno ovisi o nezasluženoj Božjoj inicijativi i nadmašuje sposobnost razuma i ljudskih sila. Ona, dakle, izmiče našemu iskustvu.
Osim trajne (habitualne) milosti postoje još: djelatne milosti (darovi prema okolnostima), sakramentalne milosti (darovi vlastiti svakome sakramentu), posebne milosti ili karizme (kojima je svrha opće dobro Crkve), među kojima su staleške milosti koje prate vršenje služba u krilu Crkve i odgovornih dužnosti života.
Milost pretječe, pripravlja i pobuđuje čovjekov slobodan odgovor. Ona odgovara na duboke težnje ljudske slobode, poziva je na suradnju i privodi je savršenstvu.
Zasluga je ono što daje pravo na naknadu za neko dobro djelo. U odnosu prema Bogu, čovjek po sebi ne može ništa zaslužiti budući daje sve od njega nezasluženo primio. Ipak, Bog mu daruje mogućnost da stekne zasluge pridruženjem Kristovoj ljubavi, izvoru naših zasluga pred Bogom. Stoga zasluge za dobra djela treba ponajprije pripisivati Božjoj milosti, a zatim čovjekovoj slobodnoj volji.
Na poticaj Duha Svetoga možemo sebi i drugima zaslužiti milosti korisne za svoje posvećenje i stizanje u vječni život, kao i vremenita, prema Božjemu naumu nama primjerena dobra. Nitko ne može zaslužiti prvu milost, onu koja je na početku našega obraćenja i opravdanja.
Svi su vjernici pozvani na kršćansku svetost. Ona je punina kršćanskoga života i savršenstvo ljubavi, a ostvaruje se u intimnu sjedinjenju s Kristom i, u njemu, s Presvetim Trojstvom. Prošavši preko križa, put kršćanskoga posvećenja svoje ispunjenje ima u konačnu uskrsnuću pravednika, u kojemu će Bog biti sve u svemu.
Crkva je zajednica u kojoj kršćanin prima Božju riječ i pouke "Kristova zakona" (Gal 6,2), prima milost sakramenata, sjedinjuje se s Kristovom euharistijskom žrtvom tako daje njegov moralni život duhovno bogoslužje, uči se primjeru svetosti Djevice Marije i svetaca.
Zato što je zadaća Crkvenoga učiteljstva naviještati vjeru koju treba vjerovati i u životu je primjenjivati. Ta se zadaća proteže i na posebne zapovijedi naravnoga zakona, jer je njihovo opsluživanje nužno za spasenje.
Svrha pet crkvenih zapovijedi jest vjernicima zajamčiti prijeko potreban minimum za duh molitve, za sakramentalni život i moralno zalaganje te za rast ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
To su: 1) sudjeluj u svetoj misi u dan Gospodnji i u druge zapovjedne blagdane te se oslobodi od radova i djelatnosti koji bi te mogli spriječiti u posvećenju tih dana, 2) najmanje jednom godišnje ispovjedi svoje grijehe primanjem sakramenta pomirenja, 3) barem o Uskrsu pristupi sakramentu euharistije, 4) obdržavaj propisani post i nemrs, 5) pridonosi materijalnim potrebama Crkve, svatko prema svojim mogućnostima.
Jer svojim životom, sukladnim Gospodinu Isusu, kršćani ljude privlače vjeri u pravoga Boga, izgrađuju Crkvu, svijet prožimaju duhom evanđelja te pospješuju dolazak kraljevstva Božjega.
Mladiću koji mu upravlja ovo pitanje Isus odgovara: "Ako hoćeš ući u život, čuvaj zapovijedi", a onda dodaje: "Dođi i slijedi me!" (Mt 19,16.21). Nasljedovanje Isusa uključuje obdržavanje zapovijedi. Zakon nije dokinut, nego je čovjek pozvan da ga opet nađe a osobi božanskoga Učitelja, koji je njegovo savršeno ispunjenje, očituje mu pun smisao i potvrđuje mu trajnost.
Isus ga tumači u svjetlu dvostruke i jedincate zapovijedi ljubavi, punine Zakona: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed; druga je ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci" (Mt 22,37-40).
Riječ "Dekalog" znači "deset riječi" (Izl 34,28). Te riječi sažimaju Zakon što gaje u sklopu Saveza Bog po Mojsiju darovao izraelskome narodu. U predstavljanju zapovijedi ljubavi prema Bogu (prve tri) i prema bližnjemu (ostalih sedam) Dekalog izabranome narodu i posebice svakome pojedincu označuje put života oslobođena od robovanja grijehu.
Dekalog se shvaća u svjetlu Saveza, u kojemu se Bog objavljuje očitujući svoju volju. Opsluživanjem zapovijedi narod izražava svoju pripadnost Bogu i zahvalno odgovara na njegovu inicijativu ljubavi.
Vjerna Svetome pismu i Isusovu primjeru, Crkva Dekalogu priznaje temeljnu važnost i značenje. Kršćani su obvezni opsluživati ga.
Deset zapovijedi tvore organsku i ncrazđruživu cjelinu jer svaka zapovijed upućuje na druge i na čitav Dekalog. Zato prekršiti jednu zapovijed znači povrijediti čitav Zakon.
Jer izriče osnovne čovjekove dužnosti prema Bogu i prema bližnjemu.
Može, jer nas Krist, bez kojega ne možemo ništa učiniti, darom svoga Duha i svoje milosti osposobljuje za njegovo opsluživanje.
Za vjernika uključuje čuvanje i gajenje bogoslovnih krjeposti te izbjegavanje grijeha koji im se protive. Vjera vjeruje u Boga i odbija ono što joj se protivi, kao što je primjerice hotimična sumnja, nevjera, krivovjerje, otpad i raskol. Nada (ufanje) s pouzdanjem iščekuje blaženo gledanje Boga i njegovu pomoć, izbjegavajući očaj i preuzetnost. Ljubav Boga ljubi iznad svega: treba, dakle, odbaciti ravnodušnost, nezahvalnost, mlakost, nehaj ili duhovnu lijenost, mržnju prema Bogu, koja nastaje iz oholosti.
Ona zahtijeva: da se klanjamo Bogu kao Gospodaru svega što postoji, da mu iskazujemo dužno poštovanje, pojedinačno i u zajednici, da ga molimo izrazima hvale, zahvaljivanja i prošnje, da mu prikazujemo žrtve, poglavito duhovnu žrtvu vlastitoga života, sjedinjenu sa savršenom Kristovom žrtvom, da čuvamo njemu dana obećanja i zavjete.
Ova zapovijed zabranjuje: mnogoboštvo i idolopoklonstvo, koje pobožanstvenjuje neko stvorenje, moć, novac, pa čak i zloduha; praznovjerje, što je zastranjenje štovanja pravoga Bogu, koje se izražava i u raznim oblicima gatanja, magije, čarobnjaštva i spiritizma; bezvjerstvo, koje se izražava iskušavanjem Boga riječima ili djelima; svetogrđem, koje obeščašćuje posvećene osobe ili stvari, poglavito euharistiju; simonijom, stoje želja za stjecanjem ili prodajom duhovnih stvari; bezboštvo (ateizam), koje odbacuje Božje postojanje, često se temeljeći na krivu poimanju ljudske samostalnosti; agnosticizam, prema kojemu se o Bogu ne može ništa znati, a koji podrazumijeva ravnodušnost i praktični ateizam.
U Starome zavjetu tom se zapovjedi zabranjivalo prikazivanje apsolutno transcendentnoga Boga. Polazeći od Utjelovljenja Sina Božjega, opravdano je kršćansko štovanje svetih slika (kako tvrdi Drugi nicejski sabor 787. g.) jer se temelji na otajstvu Božjega Sina koji je postao čovjekom, u kome se transcendentni Bog učinio vidljivim. Pri tome se ne radi o klanjanju slikama, nego o štovanju onoga koga one prikazuju: Krista, Bogorodice, anđela i svetaca.
Sveto se Božje ime poštuje njegovim zazivanjem, blagoslivljanjem, hvaljenjem i slavljenjem. Mora se, dakle, izbjegavati zloporaba zazivanja Božjega imena za opravdanje nekoga zločina, kao i svaka nedolična uporaba njegova imena kao što su psovka, koja je po svojoj naravi težak grijeh, zatim proklinjanje i nevjernost obećanjima danima u Božje ime.
Jer se tako za svjedoka neke laži zaziva Boga, koji je sama istina.
Krivokletstvo je pod prisegom izrečeno obećanje s namjerom da ga se ne održi ili kršenje obećanja dana pod prisegom. To je težak grijeh protiv Boga, koji je uvijek vjeran svojim obećanjima.
Da se subotom spominjemo Božjega počinka sedmoga dana stvaranja, kao i Izraelova oslobođenja iz egipatskoga ropstva te Saveza koji je Bog sklopio sa svojim narodom.
Isus poštuje svetost subote i božanskim joj autoritetom daje pravo tumačenje: "Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote" (Mk 2,27).
Jer je nedjelja dan Kristova uskrsnuća. Kao "prvi dan u tjednu" (Mk 16,2) ona podsjeća na prvo stvaranje, kao "osmi dan", koji slijedi nakon subote, označuje novo stvaranje, započeto Kristovim uskrsnućem. Tako je za kršćane postala prvi među svim danima i blagdanima: dan Gospodnji, u koji on svojim Vazmom ispunja duhovnu istinu židovske subote i navješćuje čovjekov vječni počinak u Bogu.
Kršćani svetkuju nedjelju i zapovjedne blagdane sudjelovanjem u Gos¬podnjoj euharistiji, uzdržavanjem od onih poslova koji priječe iskazivanje štovanja Bogu i pomućuju radost dana Gospodnjega ili potreban odmor duše i tijela. Dopuštene su one djelatnosti koje su vezane uz obiteljske potrebe i službe od velike društvene dobrobiti, samo đa ne stvaraju navike štetne za svetkovanje nedjelje, za obiteljski život i za zdravlje.
Da svi imaju dovoljno odmora i slobodna vremena za vjerski, obiteljski, kulturni i društveni život, da raspolažu vremenom za razmatranje, razmišljanje, šutnju i učenje, da se mogu posvetiti dobrim djelima, posebice u korist bolesnih i siromašnih.
Nalaže da se časte i poštuju roditelji i oni koje je Bog za naše dobro zaodjenuo svojim autoritetom.
Muž i žena ženidbom sjedinjeni zajedno sa svojom djecom tvore obitelj. Bog je ustanovio obitelj i providio je osnovnim ustrojstvom. Brak i obitelj usmjereni su dobru supružnika te rađanju i odgajanju djece. Među članovima iste obitelji uspostavljaju se osobni odnosi i prvotne odgovornosti. U Kristu obitelj postaje kućna Crkva jer je zajednica vjere, nade i ljubavi.
Obitelj je izvorna stanica ljudskoga društva i ona prethodi svakome priznanju javne vlasti. Obiteljska načela i vrjednote temelj su društvenoga života. Obiteljski je život uvođenje u društveni život.
Dužnost je društva, uz poštivanje načela subsidijarnosti, podupirati i učvršćivati brak i obitelj. Javne vlasti moraju poštivati, štititi i promicati njihovu pravu narav, javno ćudoređe, prava roditelja i kućno blagostanje.
Prema roditeljima djeca su dužna iskazivati poštivanje (sinovsku odanost), zahvalnost, poučljivost i poslušnost pridonoseći tako, kao i dobrim odnosima s braćom i sestrama, razvoju sklada i svetosti cijeloga obiteljskog života. Kada se roditelji nađu u potrebi, bolesti, osamljenosti ili starosti, odrasla su im djeca dužna moralno i materijalno pomagati.
Dionici božanskoga očinstva, roditelji su prvi odgovorni za odgoj svoje djece i prvi su im navjestitelji vjere. Dužnost im je djecu ljubiti i poštivati kao osobe i kao djecu Božju te, koliko je moguće, skrbiti za njihove materijalne i duhovne potrebe, odabirući im primjerenu školu i pomažući im razboritim savjetima pri odabiru zvanja i životnoga staleža. Osobito im je poslanje odgajati ih u kršćanskoj vjeri.
Poglavito primjerom, molitvom, obiteljskom katehezom i sudjelovanjem u crkvenome životu.
Obiteljske veze, premda važne, ipak nisu apsolutne jer je prvo zvanje kršćanina slijediti Isusa ljubeći ga: "Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan; tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan" (Mt 10,37). Roditelji kod svoje djece moraju radosno podupirati nasljedovanje Isusa u svakome životnom staležu, pa i u posvećenome životu ili u svećeničkoj službi.
Treba je uvijek obnašati kao služenje uz poštivanje temeljnih ljudskih prava, ispravne ljestvice vrjednota, zakona, distributivne pravednosti i načela subsidijarnosti. Svatko u obnašanju vlasti umjesto vlastite koristi mora tražiti dobrobit zajednice i svoje odluke mora nadahnjivati istinom o Bogu, o čovjeku i o svijetu.
Podložnici vlasti trebaju u svojim nadređenima gledati Božje predstavnike pružajući im svoju odanu suradnju za dobro odvijanje javnoga i društvenog života. To uključuje ljubav i služenje domovini, pravo i dužnost glasovanja na izborima, plaćanje poreza, obranu domovine te pravo na konstruktivnu kritiku.
Građanin po savjesti ne smije slijediti propise građanskih vlasti kada se oni protive zahtjevima moralnoga reda: "Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima" (Dj 5,29).
Zato što je svet. Od sama početka uključuje Božje stvoriteljsko djelo i zauvijek ostaje u osobitu odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Nikome nije dopušteno izravno uništiti nijedno nedužno ljudsko biće budući da se to teško protivi dostojanstvu osobe i svetosti Stvoritelja: "Ne ubijaj nedužna i pravedna" (Izl 23,7).
Jer se zakonitom obranom ostvaruje opredjeljenje za obranu i vrjednuje se pravo na život, vlastiti ili tuđi, a ne opredjeljenje za ubojstvo. Zakonita obrana može biti i teška obveza onomu tko je odgovoran za živote drugih. Ipak, ona ne smije uključivati primjenu nasilja većega nego što je neophodno.
Svrha kazne, koju odredi zakonita javna vlast, jest popraviti zlodjelom učinjen nered, štititi javni red i sigurnost osoba, pridonijeti popravku krivca.
Određena kazna mora biti srazmjerna težini prijestupa. Danas, na temelju mogućnosti kojima država raspolaže za suzbijanje zločina tako da krivca ne ozlijede, slučajevi prijeke nužde za smrtnom kaznom "već su veoma rijetki, ako ne čak praktično nepostojeći" (Evangelium vitae). Ako su nekrvna sredstva dovoljna, neka se vlast zadovolji tim sredstvima jer ona bolje odgovaraju konkretnim prilikama općega dobra, sukladnija su s dostojanstvom osobe, a krivcu ne oduzimaju zauvijek mogućnost iskupljenja.
Ne može se zakonito prekinuti liječenje koje se bolesnoj osobi redovito pruža. Međutim, zakoniti su upotreba analgetika, kojima svrha nije smrt, kao i odustajanje od "terapeutske upornosti", tj. od nesrazmjernih medicinskih postupaka i onih koji ne daju nadu u pozitivan ishod.
Neotuđivo pravo na život svakoga ljudskog bića od njegova začeća konstitutivni je element građanskoga društva i njegova zakonodavstva. Kada država svoju moć ne stavlja u službu prava sviju, osobito najslabijih, među kojima su oni začeti, a još nerođeni, ugrožavaju se sami temelji pravne države.
Sablazan, koja je navođenje drugoga na zlo, izbjegava se poštivanjem ljudske duše i tijela. Ako se hotimice druge navodi na veliko zlo, čini se velik grijeh.
Moramo razborito skrbiti o vlastitome i tuđem tjelesnom zdravlju izbjegavajući ipak kult tijela i sve oblike pretjerivanja. Nadalje, mora se izbjegavati uzimanje opojnih sredstava koja uzrokuju goleme štete ljudskome zdravlju, kao i zloporabu hrane, alkohola, duhana i lijekova.
Moralno su dopušteni ako su u službi cjelovita dobra osobe i društva, bez nesrazmjernih opasnosti po život te tjelesnu i duševnu cjelovitost primjereno obaviještenih i s njima suglasnih subjekata.
Presađivanje organa moralno je prihvatljivo uz suglasnost darovatelja i bez prekomjerne opasnosti za njega. Za plemenit čin darivanja organa nakon smrti mora se s potpunom sigurnošću utvrditi stvarna smrt darovatelja.
To su: otmice i oduzimanja slobode, terorizam, mučenje (tortura), nasilje i izravna sterilizacija. Amputacije i sakaćenja osobe moralno su dopušteni samo ukoliko su nužni za iscjeljenje te osobe.
Umirući imaju pravo posljednje trenutke svoga zemaljskog života proživjeti dostojanstveno, poglavito potpomognuti molitvom i sakramentima koji pripravljaju za susret s Bogom živim.
S tijelima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju. Njihovo je spaljivanje (kremiranje) dopušteno samo ako se vrši ne dovodeći u pitanje vjeru u uskrsnuće tijela.
Gospodin, koji proglašava da su "blaženi mirotvorci" (Mt 5,9), zahtijeva mir srca i prokazuje nećudorednost srdžbe, tj. želje za osvetom za pretrpljeno zlo te mržnje, koja navodi da se bližnjemu želi zlo. Ako su dragovoljni i s pristankom u vrlo važnim stvarima, ti su stavovi teški grijesi protiv ljubavi.
Mir u svijetu, koji zahtijevaju poštivanje i razvoj ljudskoga života, nije tek odsutnost rata niti ravnoteža među suprotstavljenim silama, nego je "spokoj reda" (sveti Augustin), "plod pravednosti" (Iz 32,17) i učinak ljubavi. Zemaljski je mir slika i plod Kristova mira.
On zahtijeva pravičnu raspodjelu i zaštitu osobnih dobara, slobodnu komunikaciju među ljudima, poštivanje dostojanstva osoba i naroda, postojano prakticiranje pravednosti i življenje bratstva.
Primjena vojne sile moralno je opravdana kada su istodobno ispunjeni sljedeći uvjeti: sigurnost daje podnesena trajna velika šteta, neučinkovitost svih drugih miroljubivih sredstava, utemeljena mogućnost uspjeha, isključenost većih zala, imajući u vidu razornu moć suvremenih sredstava.
Ta procjena spada na razborit sud javnih vlasti koje imaju pravo i dužnost građanima nametnuti obvezu nacionalne obrane koju, uz očuvanje osobnoga prava na prigovor savjesti, treba izvršiti drugim oblikom služenja ljudskoj zajednici.
Moralni zakon uvijek vrijedi, pa i u slučaju oružanoga sukoba. On zahtijeva čovječno postupanje s neborcima, s ranjenim vojnicima i zarobljenicima. Djela namjerno suprotna pravu naroda i odredbe koje ih nameću jesu zločini koji se ni slijepom poslušnošću ne mogu opravdati. Moraju se osuditi masovna razaranja, kao i istrjebljenje nekoga naroda ili narodne manjine, što su preteški grijesi: postoji moralna obveza oprijeti se naredbama koje ih zapovijedaju.
Mora se učiniti sve što je razumno moguće da se oružani sukob na svaki način izbjegne zbog zala i nepravda koje on izaziva. Posebice treba izbjeći gomilanje i trgovinu oružjem mimo dužna nadzora zakonitih vlasti, nepravde, poglavito gospodarstvene i društvene, etničku i vjersku diskriminaciju, zavist, nepovjerenje, oholost i duh osvete. Sve što se čini za uklanjanje tih nereda pridonosi izgradnji mira i izbjegavanju rata.
Bog je čovjeka stvorio kao muško i žensko, s jednakim osobnim dostojanstvom, i u nj upisao poziv na ljubav i zajedništvo. Svatko treba prihvatiti svoj spolni identitet uviđajući njegovu važnost za čitavu osobu, posebnost i komplementarnost.
Čistoća je pozitivna integracija spolnosti u osobi. Spolnost postaje istinski ljudskom kada je na pravi način integrirana u odnos osobe s osobom. Čistoća je ćudoredna krjepost, Božji dar, milost i plod Duha.
Ona zahtijeva postizavanje gospodstva nad sobom, kao izraza ljudske slobode kojoj je cilj sebedarje. U tu svrhu nužan je cjelovit i trajan odgoj koji se ostvaruje postupnim rastom.
Na raspolaganju su mnoga sredstva: Božja milost, pomoć sakramenata, molitva, poznavanje sebe, praksa askeze primjerena različitim prilikama, vršenje moralnih krjeposti, posebice krjeposti umjerenosti, koja ide za tim da razum upravlja strastima.
Slijedeći Isusov primjer čistoće svi su pozvani da provode čist život prema svome položaju: jedni živeći u djevičanstvu ili u posvećenu beženstvu, što je izvrstan način da se čovjek nepodijeljena srca lakše preda Bogu; drugi, ako su u braku, živeći bračnu čistoću; ako nisu u braku, živeći čistoću u uzdržljivosti.
Grijesi koji se, svaki prema naravi svoga objekta, teško protive čistoći jesu: preljub, masturbacija, blud, pornografija, prostitucija, silovanje i homoseksualni čini. Ti su grijesi izraz mane bludnosti. Počinjeni nad maloljetnicima, ti su čini još teži nasrtaj protiv njihove tjelesne i moralne cjelovitosti.
Premda u svetopisamskome tekstu Dekaloga čitamo "ne čini preljuba" (Izl 20,14), crkvena predaja slijedi cjelokupnost ćudorednoga nauka Staroga i Novog zavjeta te šestu zapovijed shvaća kao onu koja obuhvaća sve grijehe protiv čistoće.
Budući da su dužne promicati poštivanje dostojanstva osobe, one moraju pridonositi stvaranju ozračja naklona čistoći, pa i primjerenim zakonima sprječavajući širenje nekih već navedenih povreda čistoće, kako bi zaštitile poglavito maloljetnike i one najslabije.
Dobra bračne ljubavi, koja je za krštenike posvećena sakramentom ženidbe, jesu: jedinstvo, vjernost, nerazrješivost i otvorenost plodnosti.
Bračni čin ima dvostruko značenje: sjedinjujuće (uzajamno darivanje supružnika) i prokreativno (otvorenost prenošenju života). Nitko ne smije isključivanjem jednoga, odnosno drugoga raskinuti nerazrješivu povezanost dvaju značenja bračnoga čina koju je Bog odredio.
Regulacija poroda, koja je jedan od vidova odgovorna očinstva i majčinstva, objektivno je u skladu s moralnošću kada je supružnici ostvaruju bez izvanjske prisile, ne iz sebičnosti, nego zbog ozbiljnih razloga i na načine sukladne s objektivnim kriterijima moralnosti, tj. periodičnom uzdržljivošću i pribjegavanjem neplodnim razdobljima.
U sebi je nemoralan svaki čin - poput, primjerice, izravne sterilizacije ili kontracepcije - koji ili u vidu bračnoga čina ili u njegovu vršenju ili u razvoju njegovih prirodnih posljedica ima za svrhu ili je sredstvo da se onemogući rađanje novoga života.
Nemoralni su jer čin prokreacije odvajaju od čina kojim se dvije osobe daju jedna drugoj, uspostavljajući tako vlast tehnike nad početkom i sudbinom ljudske osobe. Osim toga, inseminacija i heterologna umjetna oplodnja, pribjegavanjem tehnikama koje uključuju osobu izvan bračnoga para, vrijeđaju pravo djeteta da se rodi od oca i majke koje poznaje i koji su među sobom vezani ženidbom te koji imaju isključivo pravo da postanu roditelji samo jedno pomoću drugoga.
Dijete je dar Božji, najuzvišeniji dar braka. Ne postoji "pravo na dijete" ("dijete koje se mora imati po svaku cijenu"). Naprotiv, postoji pravo djeteta da bude plod bračnoga čina svojih roditelja te pravo da ga se poštiva kao osobu od trenutka njegova začeća.
Kada ostanu bez dara djece, supružnici koji, nakon što su iscrpili zakonite mogućnosti zdravstva, mogu pokazati svoju velikodušnost udomljavanjem ili usvajanjem ili pak vršenjem značajne službe u korist bližnjega. Tako ostvaruju dragocjenu duhovnu plodnost.
To su: preljub, rastava, mnogoženstvo, rodoskvrnuće, slobodna veza (suživot, konkubinat), spolni čin prije ili izvan braka.
Ona poučava opću namjenu i raspodjelu te privatno vlasništvo dobara i poštivanje osoba, njihovih dobara i cjelovitosti stvorenja. Na ovoj zapovijedi Crkva temelji i svoj socijalni nauk koji podrazumijeva ispravno djelovanje u gospodarskim poslovima, u društvenomu i političkom životu, pravo i dužnost na ljudski rad, pravednost i solidarnost među narodima, ljubav prema siromasima.
Pravo na privatno vlasništvo postoji kada je stečeno ili na pravedan način primljeno te kada je očuvana prvotna opća namjena dobara za zadovoljavanje osnovnih potreba svih ljudi.
Svrha privatnoga vlasništva jest jamčiti slobodu i dostojanstvo pojedinih osoba pomažući im da zadovolje svoje osnovne potrebe i potrebe onih za koje su odgovorni, kao i drugih koji žive u oskudici.
Sedma zapovijed propisuje poštivanje tuđih dobara vršenjem pravde i ljubavi, umjerenosti i solidarnosti. Posebice zahtijeva poštivanje danih obećanja i sklopljenih ugovora, ispravljanje počinjene nepravde i povrat ukradena dobra, poštivanje cjelovitosti stvorenja razboritim i umjerenim gospodarenjem nad rudnim, biljnim i životinjskim blagom svijeta, posebno pazeći na vrste kojima prijeti izumiranje.
Prema životinjama, Božjim stvorenjima, čovjek se treba odnositi dobrohotno izbjegavajući i pretjeranu ljubav prema njima, kao i njihovo neograničeno iskorištavanje, posebice za znanstvena istraživanja koja premašuju razumne granice i koja uključuju beskorisne patnje samih životinja.
Sedma zapovijed zabranjuje ponajprije krađu, tj. otimanje tuđega dobra protiv razumne vlasnikove volje. To je slučaj i kada se daje nepravična plaća, kod špekulacija kojima se procjenjuju dobra kako bi se od njih izvukla dobrobit na štetu drugoga, kod krivotvorenja čekova i računa. Također zabranjuje varanje u porezima i u trgovini, hotimično nanošenje štete privatnome ili javnom vlasništvu. Još zabranjuje lihvu, podmićivanje, privatnu uporabu društvenih dobara, grješno loše obavljene radove i rasipništvo.
Socijalni nauk Crkve, kao organski razvoj evanđeoske istine o dostojanstvu ljudske osobe i o njegovoj društvenoj dimenziji, sadrži načela za razmišljanje, oblikuje mjerila za prosuđivanje te pruža pravila i smjernice za djelovanje.
Crkva intervenira dajući moralni sud u gospodarskim i društvenim pitanjima kada to zahtijevaju temeljna prava osobe, opće dobro ili spas duša.
Treba se ravnati prema vlastitim metodama u okviru moralnoga poretka u službi čovjeka i njegove cjelovitosti te čitave ljudske zajednice, u poštivanju društvene pravde. Tvorac, središte i svrha toga života mora biti čovjek.
Socijalnome nauku Crkve protive se gospodarski i društveni sustavi koji žrtvuju temeljna prava osoba ili se ravnaju isključivo prema dobiti, koja im je konačan cilj. Zato Crkva odbacuje ideologije povezane u moderno doba s "komunizmom" ili s ateističkim i totalitarističkim oblicima "socijalizma". K tome, u praksi "kapitalizma" odbacuje individualizam i apsolutno prvenstvo zakona tržišta nad ljudskim radom.
Pristup sigurnu i čestitu radu mora biti otvoren svima, bez diskriminacije i uz poštivanje slobodne gospodarske inicijative te pravedne nagrade.
Država je dužna jamčiti pojedinačne slobode i vlasništvo, kao i čvrstu valutu te djelotvorne javne službe, nadzirati i ravnati primjenom ljudskih prava na gospodarskome polju. Već prema prilikama, društvo mora pomoći građanima naći zaposlenje.
Odgovorni za poduzeća snose gospodarsku i ekološku odgovornost za svoje postupke. Dužni su u obzir uzimati dobro osoba, a ne samo povećanje dobiti, makar su dobiti potrebne da se zajamče ulaganja, budućnost poduzeća, zaposlenost i dobro odvijanje gospodarskoga života.
Oni moraju svoj posao obavljati savjesno, mjerodavno i predano, nastojeći moguće sporove razriješiti dijalogom. Pribjegavanje nenasilnu štrajku moralno je zakonito kada se pokaže daje nužno sredstvo, u vidu srazmjerne koristi i vodeći računa o općemu dobru.
Na međunarodnoj razini svi narodi i ustanove moraju djelovati solidarno i subsidijarno, u svrhu uklanjanja ili barem smanjenja bijede, nejednakosti gospodarskih dobara i sredstava, gospodarskih i društvenih nepravda, iskorištavanja osoba, gomilanja dugova siromašnih zemalja, izopačenih mehanizama koji priječe razvoj manje naprednih zemalja.
Vjernici laici izravno sudjeluju u političkome i društvenom životu nadahnjujući kršćanskim duhom vremenite stvarnosti i sa svima surađujući kao vjerodostojni svjedoci evanđelja te graditelji mira i pravde.
Ljubav prema siromasima nadahnjuje se evanđeljem blaženstava i primjerom Isusa u njegovoj trajnoj pažnji prema siromasima. On je rekao: "Sve što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili" (Mt 25,40). Ljubav prema siromasima ostvaruje se i zalaganjem protiv materijalnoga siromaštva, ali i protiv mnogobrojnih oblika kulturnoga, moralnog i vjerskog siromaštva. Djela duhovnoga i tjelesnog milosrđa, brojne dobrotvorne ustanove tijekom stoljeća konkretno su svjedočanstvo poželjne ljubavi prema siromasima, koja resi Isusove učenike.
Svaka je osoba pozvana na iskrenost i istinoljubivost u djelovanju i govorenju. Svakome je dužnost tražiti istinu i uz nju prianjati, ravnajući vlastiti život prema zahtjevima istine. U Isusu Kristu Božja se istina cjelovito očitovala: on je Istina. Tko njega slijedi, živi u Duhu istine, izbjegava dvoličnost, pretvaranje i licemjerje.
Kršćanin mora evanđeosku istinu svjedočiti na svim područjima svoga javnoga i privatnog djelovanja, pa ako je neophodno, i žrtvom vlastitoga života. Mučeništvo je najuzvišenije svjedočanstvo za istinu vjere.
Osma zapovijed zabranjuje: lažno svjedočanstvo, krivokletstvo i laž, čija se težina mjeri u odnosu prema istini koju iskrivljuje, prema okolnostima, nakani lažljivca i pretrpljenoj šteti žrtve neosnovan sud, ogovaranje, narušavanje ugleda i klevetu, koji umanjuju ili nište dobar glas i čast na koje svatko ima pravo laskanje, ulagivanje i podilaženje, posebice ako su usmjereni prema teškim grijesima ili postizanju nedopuštenih koristi. Ako je drugima nanio štetu, grijeh počinjen protiv istine nameće dužnost odštete.
Osma zapovijed zahtijeva poštivanje istine, popraćeno diskrecijom ljubavi: u priopćavanju i u obavještavanju, koji moraju voditi računa o osobnomu i općem dobru, očuvanju privatnoga života, opasnosti sablazni; u čuvanju strukovne tajne, koje se mora uvijek držati osim u izvanrednim slučajevima zbog teških i srazmjemih razloga. Isto se tako zahtijeva i poštivanje povjerljivih iskaza danih pod pečatom tajne.
Obavješćivanje putem sredstava društvenoga priopćavanja mora biti u službi općega dobra i u svome sadržaju uvijek mora biti istinito te, uz očuvanje pravednosti i ljubavi, i cjelovito. K tome se mora izražavati na častan i primjeren način, krajnje pomno poštujući moralne zakone, čovjekova zakonita prava i dostojanstvo.
Istina je sama po sebi lijepa. Ona uključuje sjaj duhovne ljepote. Osim riječi, postoje brojni oblici izražavanja istine, posebice su to umjetnička djela. Ona su plod nadarenosti od Boga, kao i ljudskoga truda. Sveta umjetnost, da bi bila istinita i lijepa, mora dočaravati i slaviti otajstvo Boga koji se očitovao u Kristu te privoditi klanjanju i ljubavi prema Bogu Stvoritelju i Spasitelju, uzvišenoj Ljepoti Istine i Ljubavi.
Deveta zapovijed zahtijeva da se pobijedi tjelesna požuda u mislima i željama. Borba protiv te požude ostvaruje se čišćenjem srca i prakticiranjem krjeposti umjerenosti.
Deveta zapovijed zabranjuje gajenje misli i želja koje se odnose na čine zabranjene šestom zapovijedi.
Božjom milošću i borbom protiv neurednih želja krštenik postiže čistoću srca vršenjem krjeposti i darom čistoće, čistom nakanom, čistim nutarnjim i izvanjskim pogledom, stegom osjećaja i mašte te molitvom.
Čistoća zahtijeva stidljivost koja, čuvajući intimnost osobe, izražava obzirnost čistoće, ravna pogledima i gestama u skladu s dostojanstvom osoba i njihova zajedništva. Ona oslobađa od raširena erotizma i odvraća od svega što potiče bolećivu znatiželju. Također zahtijeva čišćenje društvene sredine trajnom borbom protiv ćudoredne popustljivosti koja se temelji na krivu poimanju ljudske slobode.
Ova zapovijed, koja upotpunjuje prethodnu, zahtijeva nutarnji stav poštivanja tuđega vlasništva, a zabranjuje pohlepu i neurednu gramzljivost za tuđim dobrima, kao i zavist, tj. žalost zbog tuđega dobra i neumjerenu čežnju da ga se prisvoji.
Od svojih učenika Isus traži da njega pretpostave svemu i svima. Odricanje od bogatstva - prema duhu evanđeoskoga siromaštva - i prepuštanje Božjoj providnosti, koja nas oslobađa od brige za sutrašnjicu, pripravljaju za blaženstvo "siromašnih u duhu, jer njihovo je kraljevstvo nebesko" (Mt 5,3).
Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili iskanje od Boga primjerenih dobara sukladnih njegovoj volji. Ona je uvijek dar Boga koji dolazi čovjeku ususret. Kršćanska je molitva osoban i živ odnos Božje djece s neizmjerno dobrim Ocem, s njegovim Sinom Isusom Kristom i s Duhom Svetim koji prebiva u njihovim srcima.
Jer stvaranjem Bog prvi iz ništavila zove svako biće, a nakon grijeha čovjek i dalje može spoznati svoga Stvoritelja čuvajući želju za onim koji ga je dozvao u postojanje. Sve religije, posebice sva povijest spasenja, svjedoče o toj čovjekovoj čežnji za Bogom, ali Bog prvi neprestance svaku osobu privlači na tajanstven susret molitve.
Abraham je uzor molitve jer hodi u Božjoj prisutnosti, sluša ga i poslušan mu je. Njegova je molitva boj vjere jer u vjernosti Bogu on nastavlja vjerovati u časovima iskušenja. Nadalje, ugostivši u svome šatoru Gospodina pohoditelja koji mu povjerava svoj naum, Abraham se usuđuje odvažnim pouzdanjem zauzeti se za grješnike.
Mojsijeva je molitva izrazito kontemplativna: Bog, koji Mojsija zove iz gorućega grma, često se s njime dugo zadržava "licem u lice, kao čovjek s prijateljem" (Izl 33,11). Iz te prisnosti s Bogom Mojsije crpi snagu za svoje uporno posredovanje za narod: tako njegova molitva nagovješćuje zagovornu molitvu jedinoga posrednika, Isusa Krista.
U sjeni Božjega prebivališta - zavjetnoga kovčega i poslije Hrama - razvija se molitva Božjega naroda pod vodstvom njegovih pastira. Među njima David je kralj "po srcu Božjemu", pastir koji moli za svoj narod. Njegova je molitva uzor molitvi naroda jer je prianjanje božanskome obećanju i ljupko pouzdanje u Onoga koji je jedini Kralj i Gospodin.
Proroci iz molitve crpe svjetlo i snagu za poticanje naroda na vjeru i obraćenje srca. Stupaju u veliku prisnost s Bogom i zagovaraju za braću kojoj naviještaju što su vidjeli i čuli od Gospodina. Ilija je otac proroka, tj. onih koji traže lice Božje. Na gori Karmelu on postiže da se narod vrati vjeri zahvaljujući zahvatu Boga koga je ovako molio: "Usliši me, Gospodine, usliši me!" (I Kr 18,37).
Psalmi su vrhunac starozavjetne molitve: Božja riječ postaje čovjekovom molitvom. Istodobno osobna i zajedničarska, Duhom Svetim nadahnuta, ova molitva pjeva Božje divote u stvorenju i u povijesti spasenja. Psalme je Krist molio i ispunio. Stoga su oni bitan i trajan dio molitve Crkve, prilagođeni ljudima svakoga stanja i svakoga vremena.
Svojim ljudskim srcem Isus je naučio moliti od svoje majke i od židovske predaje. No, njegova molitva provire iz tajnoga vrela jer je vječni Sin Božji koji u svome svetom čovještvu svome Ocu upravlja savršenu sinovsku molitvu.
Evanđelje kazuje kako je Isus često molio. Vidimo ga kako se povlači u osamu, čak i noću. Moli prije odlučujućih trenutaka svoga poslanja ili poslanja apostola. Zapravo, cijeli je njegov život molitva jer je u stalnu zajedništvu ljubavi s Ocem.
Isusova molitva tijekom njegove smrtne borbe u Getsemanskome vrtu i njegove posljednje riječi na križu objavljuju dubinu njegove sinovske molitve: Isus ispunja Očev naum ljubavi i na se uzima sve tjeskobe čovječanstva, sva pitanja i zagovore povijesti spasenja. On ih prikazuje Ocu koji ih prihvaća i iznad svakoga očekivanja uslišava, uskrsnuvši ga od mrtvih.
Isus nas uči moliti ne samo molitvom Očenaš, nego i kada sam moli. Na taj nam način osim sadržaja pokazuje i raspoloženje potrebno za pravu molitvu: čistoća srca, koje traži Kraljevstvo i prašta neprijateljima, smjelo i sinovsko povjerenje, koje nadilazi ono što osjećamo i razumijemo, budnost, koja učenika štiti od napasti.
Naša je molitva učinkovita jer je u vjeri sjedinjena s Isusovom molitvom. U njemu kršćanska molitva postaje zajedništvo ljubavi s Ocem. Tako možemo Bogu prikazati svoje molbe i biti uslišani: "Ištite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna" (Iv 16,24).
Marijinu molitvu resi njezina vjera i velikodušan dar čitava njezina bića Bogu. Isusova je Majka i Nova Eva, "Majka živih": za potrebe ljudi ona moli Isusa, svoga Sina.
Osim Marijina zagovora u Kani Galilejskoj, evanđelje nam prenosi Veliča (Magnificat) (Lk 1,46-55), Bogorodičinu i crkvenu pjesan, radosno hvala koje se uzdiže iz srca siromaha jer se ispunjenjem božanskih obećanja njihova nada ostvarila.
Na početku Djela apostolskih piše da u prvoj jeruzalemskoj zajednici, koju je Duh Sveti poučio molitvenome životu, vjernici "bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama" (Dj 2,42).
Duh Sveti, unutarnji Učitelj kršćanske molitve, odgaja Crkvu u molitvenome životu i daje joj da sve dublje prodire u kontemplaciju i u zajedništvo s nedokučivim otajstvom Krista. Molitveni oblici izraženi u apostolskim i kanonskim spisima ostat će pravilom kršćanske molitve.
To su blagoslov i klanjanje, prošnja i zagovor, zahvaljivanje i pohvala. I euharistija sadrži i izražava sve molitvene oblike.
Blagoslov je čovjekov odgovor na Božje darove: blagoslivljamo Svemogućega koji nas prvi blagoslivlja i ispunja svojim dobrima.
Klanjanje je prostiranje ničice čovjeka koji se priznaje stvorenjem pred svojim triput svetim Stvoriteljem.
To mogu biti molba za oproštenje, ali i ponizna, puna povjerenja prošnja za sve naše tjelesne i duhovne potrebe. No, najprije treba željeti dolazak kraljevstva Božjega.
Zagovor je prošnja u korist drugoga. On nas usklađuje i sjedinjuje s Isusovom molitvom koji kod Oca zagovara za sve ljude, osobito za grješnike. Zagovor se mora protezati i na neprijatelje.
Crkva neprestance zahvaljuje Bogu, poglavito slaveći euharistiju, u kojoj je Krist pridružuje svome zahvaljivanju Ocu. Svaki događaj kršćaninu postaje povod za zahvaljivanje.
Pohvala je oblik molitve koja najneposrednije Boga priznaje Bogom. Ona je potpuno nesebična: pjeva Bogu radi njega samoga i slavi ga zato što on jest.
U Crkvi Duh Sveti živom predajom uči djecu Božju moliti. Naime, molitva se ne svodi na spontan izričaj nutarnjega poriva, nego uključuje razmatranje i proučavanje te razumijevanje duhovnih stvarnosti koje iskustveno proživljavaju.
To su: Božja riječ, koja nam pruža "najizvrsniju spoznaju" Krista (Fil 3,8), crkveno bogoslužje, koje naviješta, uprisutnjuje i priopćuje otajstvo spasenja, bogoslovne krjeposti, svakodnevne prilike, jer u njima možemo susresti Boga.
U Crkvi postoje različiti putovi molitve, vezani uz različite povijesne, društvene i kulturne okolnosti. Na Učiteljstvu je da prosuđuje njihovu vjernost Predaji apostolske vjere, a na pastirima i na vjeroučiteljima je da tumače njihov smisao, koji je uvijek u vezi s Isusom Kristom.
Put naše molitve jest Krist jer se ona obraća Bogu, našemu Ocu, ali prispijeva mu samo ako je molimo barem uključno u Isusovo ime. Njegovo je čovještvo, zapravo, jedini put po kojemu nas Duh Sveti uči moliti našega Oca. Zato se liturgijske molitve zaključuju obrascem: "Po Kristu, Gospodinu našemu."
Budući daje Duh Sveti unutarnji Učitelj kršćanske molitve, a mi "ne znamo što da molimo kako valja" (Rim 8,26), Crkva nas potiče da ga u svakoj prilici zazivamo i prosimo: "Dođi, Duše Sveti!"
Na temelju jedinstvene Marijine suradnje u djelu Duha Svetoga Crkva rado moli Mariju i moli s Marijom, savršenom moliteljicom, kako bi s njom veličala i zazivala Gospodina. Zapravo, Marija nam "pokazuje put", svoga Sina, jedinoga Posrednika.
Ponajprije sa Zdravo, Marijo, molitvom kojom Crkva traži Bogorodičin zagovor. Druge marijanske molitve su Krunica (Ružarij), himan Akastist, Paraklisis, drugi himni i pjesme raznih kršćanskih predaja.
Sveci su nam uzori molitve, a od njih također tražimo da kod Presvetoga Trojstva posreduju za nas i za cijeli svijet. Njihov je zagovor najviša služba koju iskazuju u Božjemu naumu. U općinstvu svetih tijekom crkvene povijesti razvili su se razni oblici duhovnosti koji uče kako živjeti i prakticirati molitvu.
Kršćanska je obitelj prva škola molitve. Osobito se preporučuje svakodnevna obiteljska molitva, jer je prvo svjedočanstvo molitvenoga života Crkve. Kateheza, molitvene skupine, "duhovno vodstvo" škola su molitve i pomoć za nju.
Moliti se može posvuda, ali odabir prikladna mjesta za molitvu nije nevažan. Crkva je vlastito mjesto liturgijske molitve i euharistijskoga klanjanja. I druga mjesta pomažu molitvi, kao primjerice "molitveni kutak" u stanu, samostan i svetište.
Svi su trenutci prikladni za molitvu, no ipak, da podupre neprekidnu molitvu, Crkva vjernicima predlaže određene prigode: jutarnju i večernju molitvu, molitvu prije i poslije jela, Časoslov, nedjeljnu euharistiju, svetu krunicu, blagdane liturgijske godine.
Kršćanska je predaja sačuvala tri načina izražavanja i življenja molitve: usmenu molitvu, razmatranje i kontemplativnu molitvu. Zajedničko im je obilježje sabranost srca.
Usmena molitva nutarnjoj molitvi srca pridružuje i tijelo. Ni posve nutarnja molitva ne bi mogla bez usmene molitve. U svakom slučaju ona mora izvirati iz osobne vjere. Isus nas je molitvom Očenaš naučio savršenu obrascu usmene molitve.
Razmatranje je molitveno razmišljanje koje polazi ponajprije od Božje riječi u Svetome pismu. Ono pokreće misao, maštu, čuvstva i želje kako bi se naša vjera produbila, srca obratilo i ojačala volja da slijedi Krista. Ono je dionica koja prethodi sjedinjenju u ljubavi s Gospodinom.
Kontemplativna je molitva jednostavno pogled upravljen na Boga u šutnji i ljubavi. Ona je Božji dar, trenutak čiste vjere u kojemu molitelj traži Krista, predaje se volji Očevoj punoj ljubavi i sabire svoje biće pod djelovanjem Duha Svetoga. Sveta Terezija Avilska je definira kao prisan prijateljski odnos "u kojemu se često zadržava nasamo s Onim za koga znamo da nas ljubi".
Molitva je railosni dar, ali uvijek pretpostavlja naš odlučan odgovor jer se molitelj bori protiv sama sebe, protiv okoline i posebice protiv Napasnika koji sve čini da ga odvrati od molitve. Borba molitve je neodvojiva od duhovnoga napredovanja. Čovjek moli onako kako živi jer živi onako kako moli.
Osim krivih shvaćanja, mnogi misle da nemaju vremena za molitvu ili daje molitva beskorisna. Tko moli, može se obeshrabriti pred poteškoćama i prividnim neuspjesima. Da bi se te zapreke pobijedile, potrebne su poniznost, povjerenje i ustrajnost.
Rastresenost je redovita poteškoća naše molitve. Ona nam odvraća pozornost od Boga, a otkriva i ono uza što smo priljubljeni. Tada nam se srce mora ponizno vratiti Gospodinu. Molitva često upada u zamku suhoće čije prevladavanje u vjeri omogućuje prianjanje uz Gospodina i bez osjetne utjehe. Nehaj je oblik duhovne lijenosti poradi popuštanja u askezi i nedostatne budnosti srca.
Sinovsko je pouzdanje na kušnji kada mislimo da nismo uslišani. Tada se moramo zapitati je li Bog nama Otac čiju volju nastojimo izvršiti ili je jednostavno sredstvo za postizanje onoga što želimo. Ako se naša molitva sjedini s Isusovom, znajmo da nam on daje mnogo više od ovoga ili onog dara: dobivamo Duha Svetoga koji preobražava naše srce.
Moliti je uvijek moguće jer vrijeme kršćana jest vrijeme uskrsloga Krista koji je s "nama u sve dane" (Mt 28,20). Zato su molitva i kršćanski život nerazdvojivi.
Tako je nazvana Isusova svećenička molitva na Posljednjoj večeri. Isus, Veliki svećenik Novoga saveza, upravlja je Ocu kada je došao njegov Čas "prijelaza" [Pashe] k njemu, Čas njegove žrtve.
Ovu nezamjenjivu kršćansku molitvu, Oče naš, naučio nas je Isus kada ga je jedan učenik, vidjevši ga u molitvi, zamolio: "Nauči nas moliti" (Lk 11,1). Liturgijska tradicija Crkve uvijek se služila tekstom svetoga Mateja (Mt 6,9-13).
Molitva Oče naš je "sažetak svega evanđelja" (Tertulijan), "najsavršenija molitva" (sveti Toma Akvinski). Smještena usred Govora na gori (Mt 5-7), u obliku molitve ponavlja bitan sadržaj evanđelja.
Oče naš se naziva "molitvom Gospodnjom" jer nas ju je naučio sam Gospodin Isus.
Najizvrsnija molitva Crkve, Oče naš, "predaje se" prigodom krštenja da se očituje novo rođenje na božanski život djece Božje. Euharistija joj otkriva puni smisao jer će njezine prošnje, utemeljene na već ostvarenu otajstvu spasenja, biti u punini uslišane o Gospodnjemu dolasku. Oče naš je sastavni dio liturgije časova.
Jer nas pred lice Očevo vodi Isus, naš Otkupitelj, a njegov Duh nas čini njegovom djecom. Tako priprostim i sinovskim pouzdanjem, radosnom sigurnošću i poniznom smjelošću možemo moliti Oče naš sigurni da ćemo biti ljubljeni i uslišani.
Boga možemo zazvati "Oče" jer nam gaje objavio Božji Sin, koji je postao čovjekom, a Duh Sveti nam daje da ga spoznamo. Zazivanje Oca uvodi nas s uvijek novom zadivljenošću u njegovo otajstvo i u nama budi želju da se ponašamo kao njegovi sinovi i kćeri. Dakle, molitvom Gospodnjom svjesni smo da smo djeca Očeva u Sinu.
"Naš" izražava potpuno nov odnos prema Bogu. Kada molimo Oca, klanjamo mu se i slavimo ga sa Sinom i Duhom. U Kristu smo "njegov" Narod, a on je "naš" Bog, od sada pa u vijeke. Naime, govorimo Oče "naš" jer je Kristova Crkva zajedništvo mnoge braće koja su "jedno srce i jedna duša" (Dj 4,32).
Budući daje moljenje Oče "naš" opće dobro krštenika, oni osjećaju hitan poziv da sudjeluju u Isusovoj molitvi za jedinstvo njegovih učenika. Moliti "Oče naš" znači moliti sa svim ljudima i za čitavo čovječanstvo, da svi spoznaju jedinoga pravoga Boga i da budemo sabrani u jedinstvu.
Ovaj biblijski izraz ne označuje neko mjesto ["prostor"], nego način bitka: Bog je onkraj i iznad svega. Izraz označuje Božje veličanstvo i svetost, kao i njegovu prisutnost u srcu pravednika. Nebesa, ili Kuća Očeva, prava je domovina kojoj, dok smo još na zemlji, u nadi težimo. U njoj već živimo "skriveni s Kristom u Bogu" (Kol 3,3).
Ona sadrži sedam prošnja Bogu Ocu. Prve tri, većma bogoslovne, privlače nas njegovoj slavi: ljubavi je vlastito da prvo misli na onoga koga ljubi. Te prošnje ukazuju što osobito moramo od njega iskati: posvećenje njegova Imena, dolazak njegova Kraljevstva, ostvarenje njegove volje. Četiri posljednje prikazuju Ocu milosrđa naše jade i naša očekivanja. Njima ištemo da nas hrani, da nam prašta, da nas izbavi od napasti i da nas oslobodi od Zloga.
Svetiti Ime Božje ponajprije je hvala koja Boga priznaje Svetim. Doista, Bog je svoje sveto Ime objavio Mojsiju i htio je da mu njegov puk bude posvećen kao sveti narod u kojemu on boravi.
Svetiti Ime Božje, koji nas poziva "na svetost" (1 Sol 4,7), znači željeti da krsno posvećenje oživljuje čitav naš život. Nadalje, znači svojim životom i svojom molitvom tražiti da svaki čovjek Božje Ime spozna i blagoslivlje.
Crkva zaziva konačan dolazak Božjega kraljevstva Kristovim povratkom u slavi. No, Crkva također moli da Božje kraljevstvo već danas raste posvećenjem ljudi u Duhu i njihovim zalaganjem, služenjem pravdi i miru, u skladu s Blaženstvima. Ova je molitva poklik Duha i Zaručnice: "Dođi, Gospodine Isuse" (Otk 22,20).
Očeva je volja "da se svi ljudi spase" (1 Tim 2,3-4). Radi toga je Isus došao: da savršeno ispuni spasonosnu Očevu volju. Mi Boga Oca molimo da našu volju sjedini s voljom svoga Sina, po primjeru presvete Marije i svetaca. Ištemo da se njegov dobrohotni naum potpuno ostvari na zemlji kao što je već ostvaren na nebu. Molitvom možemo "razabirati što je volja Božja" (Rim 12,2) i steći "postojanost daje vršimo" (Heb 10,36).
Sinovskim povjerenjem ištući od Boga svima potrebnu svakodnevnu hranu za vlastito uzdržavanje priznajemo koliko je Bog, naš Otac, dobar iznad svake dobrote. Također tražimo i milost da znamo djelovati kako bi pravednost i dijeljenje polučilo da obilje jednih namiri oskudicu drugih.
Budući da "čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta" (Mt 4,4), ova se prošnja jednako odnosi i na glad za njegovom Riječju, za Kristovim Tijelom u euharistiji, kao i na glad za Duhom Svetim. Mi ga s potpunim povjerenjem ištemo za danas, za Božje danas, a on nam se daje poglavito u euharistiji, koja je predokus gozbe u Kraljevstvu koje dolazi.
Tražeći od Boga Oca oproštenje, pred njim se priznajemo grješnicima. No, istodobno ispovijedamo i njegovo milosrđe jer u njegovu Sinu i po sakramentima "imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha" (Kol 1,14). Naša će prošnja ipak biti uslišana samo pod uvjetom da mi prethodno oprostimo.
Milosrđe prodire u naše srce samo ako i mi znamo opraštati, pa čak i svojim neprijateljima. Pa makar čovjeku izgledalo nemoguće udovoljiti ovomu zahtjevu, srce koje se predaje Duhu Svetome može poput Krista ljubiti do kraja, ranu pretvoriti u samilost, uvredu okrenuti u zagovor. Oproštenje ima udjela u božanskome milosrđu i vrhunac je kršćanske molitve.
Ovime Boga Oca molimo da nas ne ostavi same u nemilosti napasti. Od Duha ištemo da znadnemo razlikovati s jedne strane kušnju, koja potpomaže rast u dobru, od napasti, koja vodi u grijeh i smrt, te s druge strane što je biti napastovan, a što pristati na napast. Ova nas prošnja sjedinjuje s Isusom koji je svojom molitvom pobijedio napast. Ona potiče milost budnosti i konačne ustrajnosti.
Zlo označava osobu Sotone "koji se protivi Bogu i koji je zavodnik svega svijeta" (Otk 12,9). Krist je već izvojevao pobjedu nad đavlom. No, mi molimo da ljudska obitelj bude oslobođena od Sotone i djela njegovih. Također ištemo dragocjen dar mira i milosti ustrajna iščekivanja dolaska Krista koji će nas zauvijek osloboditi od Zloga.
"Na kraju molitve kažeš: Amen potpisujući s tim Amen, što znači 'neka bude', sve ono što sadrži molitva kojoj nas je Bog naučio" (sveti Ćiril Jeruzalemski).
