Ovaj vrlo poznati crkveni himan nastao je u 13. stoljeću, a pripisuje se Tomi Ćelanskom,
talijanskom franjevcu, jednom od dvanaest drugova sv. Franje Asiškog.
U tjednu između svetkovine Krista Kralja i prve nedjelje došašća sveta Crkva u svojoj liturgiji
svraća pozornost vjernicima na četiri posljednje stvari čovjeka: smrt, sud, pakao i Kraljevstvo nebesko.
Te nam stvarnosti posebno dočarava crkveni himan pod latinskim nazivom "Dies irae dies illa",
u prijevodu "U dan onaj, u dan gnjeva", koji se ovoga posljednjeg tjedna crkvene liturgijske godine
moli svakoga dana podijeljen u tri dijela u Časoslovu Božjega naroda kao himan na početku
Službe čitanja, Jutarnje i Večernje molitve.
⋯
/ Hrv. /
U dan onaj, u dan gnjeva
Ognjem svijet će sav da sijeva:
Sa Sibilom David pjeva.
Koliko strah će na sve pasti
Kada sudac s višnjom vlasti
Dođe pretrest ljudske strasti!
S trublje čudan zvuk romori,
U sva groblja budeć roni
I pred prijestol mrtve goni.
Smrt i narav zadivljene
Motre ljude oživljene
Na sud Božji sakupljene.
Otvara se knjiga jada,
Knjiga grešna ljudskog rada
Što će vagnut biti sada.
Kada sudac sudit stane,
Sve će tajne biti znane,
Sve grehote pokarane.
Što ću jadan tada zborit
Komu ću se zagovorit
Gdje i dobre strah će morit?
Kralju strašne veličine,
Dajuć spas ko' dar s visine,
Spasi mene, pun miline!
Sjeti se o spase mio,
Da si za me putnik bio,
Ne daj mi u paklu dio.
Ištući me trudan hoda,
Spasenje mi križem poda,
Zar da bude to bez ploda?
Višnji Suče, pravdo stroga,
Sagrješenja prosti mnoga,
Prije dana osvetnoga.
Uzdišem ko' krivac hudi
Grijeh mi stidom lice rudi,
Drščuć prosim: ne osudi!
Mariju si opravdao,
Raj zločincu obećao
Pa i meni nadu dao.
Molitva mi nema moći,
Al ti blag si, ne daj poći
U plam vječni mojoj zloći.
Kad protreseš grešnim svijetom
Plamenu ga predaš kletom,
Zovni mene s vojskom svetom.
K ovcama me svojim kreni,
Među jarad ne daj meni,
S desne strane mene djeni.
Molim u svoj sniženosti,
Srca puna skrušenosti:
Daj mi umrijet u milosti.
Avaj dana suza, straha,
Kada grešni stvor iz praha
Pođe k sudu posljednjemu!
Slatki spase, prosti njemu!
Isuse, gospodaru blagi,
Pokoj im podari. Amen.
/ Lat. /
DIES irae, dies illa,
solvet saeculum in favilla,
teste David cum Sibylla.
Quantus tremor est futurus,
quando iudex est venturus,
cuncta stricte discussurus!
Tuba mirum spargens sonum
per sepulcra regionum,
coget omnes ante thronum.
Mors stupebit et natura,
cum resurget creatura,
iudicanti responsura.
Liber scriptus proferetur,
in quo totum continetur,
unde mundus iudicetur.
Iudex ergo cum sedebit,
quidquid latet apparebit:
nil inultum remanebit.
Quid sum miser tunc dicturus?
quem patronum rogaturus?
cum vix iustus sit securus.
Rex tremendae maiestatis,
qui salvandos salvas gratis,
salva me, fons pietatis.
Recordare Iesu pie,
quod sum causa tuae viae:
ne me perdas illa die.
Quaerens me, sedisti lassus:
redemisti crucem passus:
tantus labor non sit cassus.
Iuste iudex ultionis,
donum fac remissionis,
ante diem rationis.
Ingemisco, tamquam reus:
culpa rubet vultus meus:
supplicanti parce Deus.
Qui Mariam absolvisti,
et latronem exaudisti,
mihi quoque spem dedisti.
Preces meae non sunt dignae:
sed tu bonus fac benigne,
ne perenni cremer igne.
Inter oves locum praesta,
et ab haedis me sequestra,
statuens in parte dextera.
Confutatis maledictis,
flammis acribus addictis.
voca me cum benedictis.
Oro supplex et acclinis,
cor contritum quasi cinis:
gere curam mei finis.
Lacrimosa dies illa,
qua resurget ex favilla.
iudicandus homo reus:
huic ergo parce Deus.
Pie Iesu Domine,
dona eis requiem. Amen.