Gospin plač

Jedna od najraširenijih pjesama, koje se čuvaju među Hrvatima katolicima, jest pjesma "Gospin plač", u kojoj je opjevana muka Spasitelja našega Isusa Krista. Ta pjesma nije nastala kod nas, nego je k nama prenesena. "Gospin plač" opjevali su mnogi pjesnici. Tamo u 13. stoljeću upravo je cvala ta vrst pjesništva u Španjolskoj, a tako i u drugim kršćanskim zemljama zapadne Evrope. Kod Nijemaca bilo je u ono doba 29 raznih "Gospinih plačeva". K nama je "Gospin plač" prenesen po svoj prilici iz Italije. U Bosni se pojavila prva pjesma te vrsti g. 1631., i to od franjevca fra Matije Divkovića. Njegova se je pjesma manje pjevala, otkada je g. 1753. fra Petar Knežević izdao novi "Gospin plač". U Dalmaciji se pjeva i Babića "Gospin plač". Sva su ova tri plača po jeziku već zastarjela. Kneževićev je "Gospin plač" osim toga preopširan.

Stoga sam pokušao složiti novi i kraći "Gospin plač" te sam nastojao, da bude jezik lijep i stihovi ugodni. Osobito sam nastojao, da Gospino plakanje bude plakanje Majke Božje, a Isusove riječi da budu što kraće i prema Svetom Pismu.

U Bosni, Hercegovini i Dalmaciji pjeva naš narod "Gospin plač" u korizmi po kućama i po crkvama, a osobito na Veliki petak uveče. Taj lijepi običaj mogao bi se posvuda raširiti. Kada se "Gospin plač" prvi puta (10. IV. 1925.) pjevao u Zagrebu u crkvi časnih sestara milosrdnica, svidjela se ta pobožnost vjernicima, te su pjevanje pjesme pratile suze i uzdisaji. Tako bi se ta pobožnost svidjela pobožnom puku svih naših krajeva.

Dragi hrvatski katolički narode, primi ovu pjesmu kao svoju, neka ti bude draga i neka te tješi u teškim časovima. Primi ju kao korizmeno štivo na uspomenu našeg Otkupljenja. Čitaj i pjevaj "Gospin plač", i kada te bude ova pjesma u srce ganula, pa osjetiš svetu žalost i slatku ljubav prema Isusu i Gospi - onda se sjeti i mene, da mi budu Isus i Gospa milostivi. - U korizmi god. 1938.

Pisac (Đuro Cezner)

🔗 Gospin plač - original iz 1938.g. (PDF)
🔗 Gospin plač - transkripcija i note za pjevače (PDF)

Đuro Cezner - KANONIK VRHBOSANSKI
Gospin plač - pjesma o muci Isusovoj
Drugo izdanje, 1938.g.

Uvod

Gorko plače Gospa draga,
ona mila Majka blaga,
radi muke Sina svoga,
Sina svoga predragoga.

Gorko plače Majka sveta,
Majka Sina razapeta,
radi smrti Sina svoga,
Spasitelja, našeg Boga.

O kako je rastužena
najsvetija od svih žena,
ona divna i nevina
najboljega Majka Sina.

Ah, tko ne bi zaplakao,
komu ne bi bilo žao,
kada plače, kada pati
Božja Mati, naša Mati!

O kršćani, zaplačimo,
svojim plačem utješimo
onu tužnu Mučenicu,
svetu Majku i Djevicu.

Ah, naša su grešna djela
Spasitelja razapela,
ah, ona su kriva bila,
što Ti plačeš, Majko mila!

Evanđelista:

Pred smrt svoju ISUS htjede,
da vazmeno janje jede,
i s njime je oko stola
bilo dvanaest apostola.

Uzev kruh u ruke časne
diže k nebu oči jasne
i nad kruhom ono veče
ove svete riječi reče:

Isus:

"Od ovoga svi uzmite,
svi uzmite i jedite,
jer je ovo tijelo moje,
što ću dat za ovce svoje.”

Evanđelista:

Kad im dade svoje tijelo,
naših duša slatko jelo,
onda vina čašu prima
i govori ovo njima:

Isus:

"Pijte svi iz čaše ove,
u njoj krv je žrtve nove,
u njoj krv je moja sveta,
što će proteć za spas svijeta.";

Evanđelista:

To posljednja večer bila
uspomena za nas mila,
kada Bog naš sebe sama
kao hranu dade nama.

Tako Isus ustanovi
žrtvu novu, Zavjet novi,
ustanovi svetu tajnu,
ljubav divnu i beskrajnu.

U tom času Juda bio
Spasitelja ostavio.
U noć tamnu Juda ode -
strast i pako njega vode.

Židovske je poglavice
potražio usred tmice.
"Što ćete mi," veli, "dati,
pa ću njega vam izdati."

Pogodba je bila laka -
za trideset srebrenjaka
izda Juda Učitelja,
svega svijeta Spasitelja.

I već kasna noć bijaše,
od večere kad ustaše.
Tad je Gospa doma bila
i straha je prepatila.

Ah, znala je Gospa mila,
da se ura približila,
u kojoj će Sin joj sveti
muku i smrt pretrpjeti.

Uto Ivan njenoj kući
stiže tužno uzdišući.
Pred Ivana Gospa stala,
sa strahom ga upitala:

Gospa:

"O Ivane, reci, što je,
što su suzne oči tvoje?
Kaži majci svu istinu,
što se zgodi mome Sinu?"

Ivan:

"Gospo draga, svu istinu
kazat ću ti o tvom Sinu,
al će ona gorka biti,
dušu će ti izraniti!

Po večeri mi smo bili
Gospodina ispratili
sve do vrta onog vani,
što se zove Getsemani.

Ondje Isus često bio
i Ocu se svom molio.
Jude nije bilo s nama -
Odnijela ga strasti tama.

U vrtu je Isus stao
i od svih nas odabrao
Petra i još brata moga
i ljubimca mene svoga.

Dalje mi smo s njime pošli,
do sred vrta kad smo došli.
"Ostanite ovdje," reče,
a on malo dalje kleče.

Tad moliti Isus poče:
"Svemogući, dobri Oče,
ti učini, da me mine
ovaj kalež pun gorčine.

Ne može li tako biti,
tebi ću se pokoriti.
Neka bude volja tvoja,
volja tvoja, a ne moja."

Nas trojicu san obuze,
on nas milo budit uze:
"Zašto niste sa mnom bdili,
sa mnom bdili i molili?

Samo bdijte i molite,
da napasti odolite!
Duša bi se borit htjela,
ali ne da slabost tijela."

Tako triput on molio,
dvaput k nama dolazio.
Tad u smrtnoj njega stravi
svega obli znoj krvavi.

Onda posla Otac svoga
poslanika anđelskoga.
On utješi tvoga Sina,
našeg milog Gospodina.

Nato k nama Isus sađe
i u snu nas opet nađe,
pa nas budi i povika:
"Evo moga izdajnika!"

Uto Juda s četom dođe,
pa Isusu ravno pođe.
"Zdravo da si, Učitelju!"
reče Juda Spasitelju.

Poljubac mu Juda dade
i poljupcem njeg izdade,
al ga Isus nježno kori
i blago mu progovori:

"Prijatelju, što bi htio?
Juda, što si učinio?
Ljubeć Sina čovječjega
zar izdati hoćeš njega?"

Isus znajuć, što će biti,
dragovoljno u smrt hiti,
sam se preda vođi čete,
da mu vežu ruke svete.

Mi njegovi učenici
pobjegosmo - ah, jadnici -
a s njim četa dalje ode,
da ga dvoru Ane vode.

Njima želja jest jedina,
da usmrte tvoga Sina. -
Evo, Majko, što se zbilo,
što se njemu dogodilo!"

Evanđelista:

Kad joj Ivan ovo reče,
na pod Gospa bolno kleče,
Mač probode dušu njenu,
dušu teško rastuženu.

S Gospom svete žene bile,
da bi tužnu utješile.
Među njima sveta Mati
poče tužno uzdisati:

Gospa:

"O Isuse, slasti moja,
kako trpi duša tvoja!
Ah, koliko tebi boli
zadadoše apostoli!

O Isuse, Sine mili,
svi su tebe ostavili.
Zar se tako ljubav plaća,
zar se tako ljubav vraća?

Jao, Juda, nesretniče,
Spasitelja izdajniče!
Jao, Juda, tvoja zloba
ucvili me sve do groba!

Ti mi dragog Sina ote,
ti učini nas sirote.
O, sretan bi, Juda, bio,
da se nisi ni rodio!

O Ivane, prati mene
i sestre mi premilene,
da vidimo Gospodina,
moga milog, slatkog Sina!

Hajdmo i mi njega pratit,
hajdmo i mi s njime patit.
S tobom ćemo svi umrijeti,
o Isuse, Bože sveti!"

Evanđelista:

Pođe onda tužna Mati
da pogleda, gdje joj pati
Sin jedinac, čedo drago,
majčinoga srca blago.

U dvor Ane kad uzašla,
svezanoga Sinka našla.
I baš onda sluga bio
po licu ga udario.

Videć Majka rastužena
Sina tako ponižena
dignuv oči k nebu gori
prežalosna progovori:

Gospa:

"O Isuse, grešna ruka
nezahvalnog tvoga puka
svezala je tebe Boga,
Stvoritelja svemožnoga.

Udaraju nemilice
tvoje sveto, milo lice,
tvoje majke milovanje,
svega neba radovanje.

O kako je nagrđeno
tvoje lice Božanstveno.
Suzama će, milo moje,
majka oprat lice tvoje!"

Evanđelista:

Uz psovanje i uz viku
Kajfi, prvom svećeniku,
narod vodi svog Mesiju -
nemilo ga putem biju.

Svjedoci su ondje bili,
što su krivo svjedočili,
ali Isus na sve ovo
ne htje reć ni jedno slovo.

Kajfa dođe na sredinu,
pa on reče Božjem Sinu:
"Zašto šutiš? De govori
što te pitam, odgovori!

Ja u ime živog Boga
pitam tebe tuženoga,
reci nama, da li ti si
Krist, Sin Božji, ili nisi."

Pred saborom svećenika,
starješina, književnika
Isus usta otvorio,
pa svečano govorio:

Isus:

"Sin sam Božji - jest istina
i čovječjeg jednom Sina
vidjet ćete s desne Boga,
Boga Oca nebeskoga."

Evanđelista:

Čuvši Kajfa riječ Istine
dere halju od ljutine,
pa on veli: "Svi ste čuli,
kako ovaj Boga huli!"

Pa zapita sabor cijeli,
šta on na tu hulu veli.
Onda viknu sabor cio:
"Tešku smrt je zaslužio!"

Cijele noći iza toga
Isusa su preblagoga
nemilice udarali,
udarali i pljuvali.

Ujutro ga rulja hvata,
pa ga vodi do Pilata,
te vikahu zlobni ljudi:
"Ti zločincu ovom sudi!"

On posvuda narod buni
proti sjajnoj carskoj kruni.
Protiv cara svuda radi,
a sam sebe kraljem gradi."

Zapitao Pilat Krista:
"Jesi li ti kralj doista?"
Isus na to progovori
i Pilatu odgovori:

Isus:

"Ja kralj jesam - al prijestolje
moje nije ovdje dolje.
Na svijet dođoh rad istine,
da istina zemljom sine!"

Evanđelista:

Pilat reče Židovima:
"Ja kazujem vama svima,
da ne mogu sudit toga
Pravednika nevinoga."

Tada reče on narodu:
"Vodite ga vi Herodu.
Galilejac on je rodom,
nek se sudi pred Herodom!"

Sad Isusa vode ljudi
pred Heroda, da mu sudi,
a Heroda zgoda ova
uvelike obradova.

On je čudo vidjet htio,
što bi Isus učinio.
Ispuniti Isus ovu
ne htje želju Herodovu.

Ljutit Herod radi toga
Spasitelja premiloga
zaodjenu u bjelinu
i vodi ga pred svjetinu.

Pred Isusa svi su stali
ko luđaka ismijali.
Tad ga rulja opet hvata
vraćajuć ga do Pilata.

Isusova sveta Mati
svoga Sina opet prati,
ide za njim posrćući,
tužnim glasom jecajući:

Gospa:

"O Isuse, Sine mili,
što su s tobom učinili!
O Isuse, Sine mili,
kako su te ponizili!

Vječnu Mudrost sa visina,
premudroga Božjeg Sina,
ismijaše ko luđaka.
Kad se čula zloba taka?

S tuge mi se srce svija,
moju dušu mač probija.
O Isuse, dobro moje,
tješi dušu majke svoje!"

Evanđelista:

Pilat reče opet njima -
okrutnima Židovima:
"Već vam rekoh malo prije,
da krivice na njem nije.

Ni Herod se ne usudi,
da čovjeku tomu sudi.
Nego čujte, što vam velim,
jer ugodit vama želim.

U vas stari običaj je,
koji vama pravo daje,
da o vazmu iz zatvora
pustim jednog od zlotvora.

Izbor nudim sad narodu,
neka dade on slobodu
il Barabi okrutnomu
ili Kralju Židovskomu."

Podiže se silna vika
starješina, svećenika
i naroda nevjernoga
protiv Krista, Kralja svoga:

"Ti Barabu pusti samo,
mi Isusa ne trebamo.
Na križ, na križ - raspni toga,
raspni Kralja Židovskoga!"

Ovu viku Gospa sluša
i njezina sveta duša
napuni se gorkog jada
i zaplaka ona tada:

Gospa:

"O Isuse slatki - jao!
Što si danas dočekao!
Ovaj narod je hosana
pjevo tebi ovih dana.

Pjevo tebi miljeniku,
a sad kliče razbojniku.
Njemu život poklanjaju,
a smrt tebi pripravljaju.

Kako tebe bolit mora
nezahvalnost tvoga stvora!
Ljubav majke, srce moje,
nek ublaži boli tvoje!"

Evanđelista:

Pilat zovnu tad vojnike,
nesmiljene okrutnike,
da Isusa išibaju
po rimskome običaju.

Krv je s njega tako lila,
da je zemlju natopila,
nit ostade igdje cijelo
izmučeno sveto tijelo.

Da još veće bude muke,
okrutne su one ruke
trnov vijenac pripravile
i njime ga okrunile.

Pa su pred njim poklecali,
po glavi ga udarali
i pljuvali lice sveto,
lice divno i presveto.

Pilat tako izmučena,
trnjem oštrim okrunjena
narodu ga pokazuje,
da ga narod pomiluje.

"Gle čovjeka! Gledajte ga!
Zar vam nije žao njega?”
To im Pilat govorio,
tvrda srca ganut htio.

Tad sav narod kao jedan
Isusove krvi žedan
iza glasa viče svega:
"Raspni, raspni, raspni njega!”

Pilatu ga bilo žao,
pa ga pustit nastojao,
al se narod k njemu sleti,
dižuć ruke bijesno prijeti:

"Tko se gradi Sinom Boga,
po zakonu treba toga
uništiti i satrti -
stoga njega predaj smrti!"

Na stolicu Pilat sjede
i ublažit narod htjede,
pa narodu veli opet:
"Zar ću Kralja vašeg propet?"

Narod viče još bjesnije:
"Kralj naš drugi nitko nije,
nego cesar slavnog Rima -
on kraljuje nama svima!

Isus sebe kraljem gradi,
protiv cara tako radi -
tko ga pusti, vrijeđa cara,
najvišega poglavara!"

Na to Pilat zadrhtao,
Isusa je njima dao,
da razapnu nevinoga,
da razapnu njega, Boga.

Sve to Gospa preblažena
gledala je rastužena,
od boli je zadrhtala
i gorko je zaplakala:

Gospa:

"O Isuse, Bože dragi,
O Isuse moj preblagi,
gledeć tebe ponižena
od boli sam satrvena.

Kolika je ovo zloba -
bičuju te kao roba,
bičuju te Boga svoga,
Gospodara vrhovnoga!

Tebi, Kralju vječne slave,
trnje viju oko glave,
u lice ti sveto pljuju,
suca vječnog osuđuju!

Kad bi moglo srce moje
da olakša boli tvoje,
i meni bi lakše bilo,
čedo sveto, čedo milo!"

Evanđelista:

Mržnjom teškom, groznom vikom,
groznom vikom i urlikom
na Isusa navalili,
teški križ mu naprtili.

Isus teret nosi rado,
a za grešno svoje stado,
a uz njega Pravednika
vode i dva razbojnika.

Na udarce i psovanje
šuti Isus, krotko janje,
jer on želi trpjet muku
za spasenje svome puku.

A pobožne neke žene
nad njim plaču rastužene,
njih utješit Isus želi,
pa ovako njima veli:

Isus:

"O sionske tužne žene,
ne plačite radi mene.
Oplakujte djecu svoju,
a ne gorku muku moju!"

Evanđelista:

Križ je težak za ramena
izmučena, izranjena,
a teži su grijesi svijeta,
što ramena tište sveta.

Pod teretom on posrnu
i na zemlju pade crnu.
Pokraj Majke on je pao -
bolan susret - jao, jao!

Sretoše se oči mile -
to su boli strašne bile.
pa ne može sveta Mati
ni govorit ni plakati.

Isus Majku pogledao,
sa zemlje se podigao,
ali opet na tle pade,
jer ga snaga sva izdade.

Tad Šimuna uhvatiše,
križ mu silom naprtiše,
te morade on ponijeti
za Isusom križ presveti.

Sad i Gospa na tle pala
i sad istom proplakala
gledeć Sina ponižena,
kao crva pogažena:

Gospa:

"Moga Sina Pravednika
vode posred razbojnika,
na njeg meću križ sramote
o bezboštva i grehote!

Kao crv si satrveno,
srce moje premileno.
Ljubav tvoja spram čovjeka
kakvu mržnju sad dočeka!

O da mogu mjesto tebe
križ uzeti ja na sebe,
da olakšam boli tvoje,
o Isuse, milo moje!"

Evanđelista:

Kalvariji stigla četa,
pa Isusa sada sveta
skinuli su sve do gola -
o sramote, teška bola!

Položiše na križ njega,
dobrotvora najvećega.
Smrtna bila to postelja
za našega Spasitelja.

Sad počeše strašne muke!
Pribiše mu na križ ruke,
zatim one svete noge -
uz psovanje, kletve mnoge.

Kad udarce Majka čula,
sva je bolna protrnula -
samo Božja milost dala,
da tu nije mrtva pala.

Gle, vojnici sad na križu
Spasitelja svetog dižu
i kraj njega Pravednika
dva raspeše razbojnika.

Starješine, svećenici,
s njima narod i vojnici -
svi se njemu izruguju
proklinjući na njeg pljuju.

Majka sveta, puna tuge,
slušajući te poruge
pregorke je suze lila,
pa je tužno govorila:

Gospa:

"O Isuse, o moj Bože,
što učinit zloba može!
Čovjek boli - jao - ti si,
već čovjeku sličan nisi!

Ruke su ti izranjene,
noge su ti probijene,
glava trnjem ovjenčana -
sav si kao jedna rana!

Ono blago lice tvoje
kako tužno, krvavo je,
tvoje sjajne oči mile
kako li su potamnile!

Ah, da hoće, Sine Sveti,
mene s tobom razapeti!
Umrla bih s tobom rado,
moja srećo, moja nado!"

Evanđelista:

S križa Isus, blago janje,
daje milost i praštanje,
pa za onaj narod doli
svog nebeskog Oca moli:

Isus:

"Oče mili, pun milosti
njima grijehe ti oprosti,
u neznanju što ih čine.
Pomiluj ih sa visine!"

Evanđelista:

I razbojnik s lijeve strane
rugati se njemu stane,
onaj s desne skrušen bio,
pa Isusa zamolio:

"Ah, smiluj se sluzi svomu,
meni jadnom i grešnomu,
pa se mene grešna sjeti,
kada u raj dođeš sveti!"

Isus milo gleda toga
razbojnika skrušenoga,
pa na molbu i kajanje
daje njemu obećanje:

Isus:

"Ja zaista kažem tebi,
u raj ću te uzet k sebi,
pa još danas ti u momu
bit ćeš raju presjajnomu!"

Evanđelista:

Pod križem je Ivan bio,
on je gorke suze lio,
uz njeg Majka preblažena,
sve do na smrt rastužena.

Isus s križa dolje gleda
te Ivanu Majku preda,
i postade onog dana
ona Majka svih kršćana:

Isus:

"Majko, evo sina tebi,
Ivan će te uzet k sebi!
Ti, Ivane, Majku moju
primi kao majku svoju!"

Evanđelista:

Oko podne sunce bilo
sa grozote potamnilo.
Onda oko ure treće
iza glasa Isus reče:

Isus:

"O moj Bože uzvišeni,
ah, moj Bože preljubljeni,
o Dobroto i Ljubavi,
zašto mene ti ostavi?"

Evanđelista:

Jošte Isus progovori,
da ga bolna žeđa mori,
pa mu nude okrutnici
spužvu s octom na trstici.

I tako je sve se zbilo,
prorečeno što je bilo.
Primiv ocat od vojnika
silnim glasom on povika:

Isus:

"Oče mili, svršeno je,
pa u ruke svete tvoje
svoju dušu ja predajem,
za spas ljudi život dajem!"

Evanđelista:

Onda dušu preda svomu
milom Ocu nebeskomu. -
Hvala tebi, Gospodine,
Slava tebi, Božji Sine!

(Sada svi kleknu i malo razmišljaju. Kada ustanu, nastavlja se.)

Evanđelista:

I kod smrti Božjeg Sina
bila svuda crna tmina,
nebo se je onda bilo
crnom tugom obavilo.

I zemlja se tresti stala ;
i ona je zadrhtala
radi onog strašnog čina,
rad umorstva Božjeg Sina!

Kad je Isus mrtav bio,
za nas grešne još je htio
zadnju kaplju krvi dati
i nju za nas žrtvovati.

Stoga vojnik priđe k njemu
kopljem srce probode mu,
te poteče krv i voda
za spasenje ljudskog roda.

Pod križem je Božjeg Sina,
našeg milog Gospodina,
Spasiteljka bila sveta,
Majka Sina razapeta.

S njom su bile svete žene
gorkom tugom rastužene
i Marija Magdalena
sva suzama oblivena.

Najstrašnija bol je bila
Gospi dušu izranila,
ali bol je bila njena
tiha, sveta, uzvišena.

Bol je ono Majke svete,
Majke svete i presvete,
Božjoj volji sva predana
svijetlom nadom obasjana.

Pod križem je Majka bila,
klečeći je križ grlila,
k Sinu oči podizala
i tiho je uzdisala:

Gospa:

"Križu sveti, koliko li
Sinu momu zada boli!
Križu sveti, koliko li
srcu momu zada boli!

Na tebi je izdahnulo,
na tebi je usahnulo
najmilije moje blago,
srca moga srce drago!

Nema boli kao moja!
Budi, Bože, volja tvoja!
Ja pod križem s gorkom bolju,
Bože, štujem tvoju volju!

Isus se je žrtvovao
za spas ljudi život dao -
i ja ću se žrtvovati
mrtvog Sina tužna mati.

Muka i smrt moga Sina,
srca moga sva gorčina -
neka bude na spas ljudi!
Bože, slava tebi budi!"

Svršetak

Ti si, puče, čuo sada,
kako Isus za nas strada,
i zašto je Gospa mila
one gorke suze lila.

Grijeh Isusa bičevao,
on ga trnjem ovjenčao,
njemu grijesi svih vremena
križ metnuše na ramena.

Krv njegova dragocjena
rad grijeha je prolivena,
rad grijeha je Majka mila
dragog Sina izgubila!

Pokleknimo, o kršćani,
skrušeni i raskajani
priklonimo naše glave
ispred časnog križa slave.

(Sada svi kleknu, poklone se križu i sav narod zajedno pjeva pokajanje.)

Pokajanje

Zloću svoju priznajemo,
od srca se svi kajemo,
jer vrijeđasmo tebe Boga,
Spasitelja predobroga.

Nezahvalni bili mi smo,
oproštenja vrijedni nismo
ali tvoja krv presveta
oprala je zloće svijeta.

Krvi sveta i nevina,
sveta krvi Božjeg Sina,
ti operi zloće naše,
ti očisti duše naše!

Smiluj se po velikomu
milosrđu, Bože, svomu
nama jadnim grešnicima -
ah, oprosti nama svima!

O Kraljice mučenika,
utočište svih grešnika,
mila Gospo, moli za nas,
da pogleda Isus na nas!

Tebe ljubit, Spasitelja,
jedina je naša želja!
Sveti križu spasa znamen,
slava tebi vazda. Amen!

"Gospin plač" je najpoznatija korizmena popijevka koja se pjevala u Hercegovini, Bosni i Slavoniji. "Gospin plač" je od davnina poznata pjesma u kršćanskom svijetu.

Prvi trag toj pjesmi nalazimo u latinsko - kršćanskoj literaturi Engleske iz 11. stoljeća pod imenom "Planctus beatae Virginis", a pripisuje se sv. Anselmu (1033 - 1109).

Iz uvoda spomenutog natpisa saznajemo da je sv. Anselmo uz post i molitvu Blaženu Gospu molio kako bi mu objavila bol i muku svojega Božanskog Sina. Blažena Gospa mu se ukazala i rekla da je Božanski Spasitelj toliko patio i trpio u svojoj muci, te nema toga tko bi to mogao bez plača i boli ispričati. No, Ona će mu to ipak saopćiti sve redom budući da je u preobraženom stanju, pa stoga i slobodna od svake boli. Sv. Anselmo postavlja pitanja na koja mu Gospa odgovara.

Cijeli se "Planctus" dijeli u 16 poglavlja; počinje s molitvom u vrtu Getsemanskom, a završava se time kako položiše Isusa u grob. S dopuštenjem najvišega crkvenog sudišta, "Gospin plač" Franjevci su prenijeli u Bosni i Slavoniji gdje su ga vjernici, znali gotovo naizust i svaki su ga dan pred večer pjevali, osobito u korizmi.

U našoj kulturnoj baštini sačuvano je više obrada. Ali je najpoznatija ova fra Anđela Nuića. Iz njegova teksta se vidi da je to stara narodna pobožna pjesma koja veliča Kristove patnje podnesene za spasenje ljudskog roda.

Napisana je u obliku dijaloga između Isusa, Marije i Ivana.

Muka gorka Gospodina,
   Isukrsta, Božjeg Sina,
Po Ivanu evanđelisti,
   Koji Gospi plač navi'sti.
Plačnim glasom sve vas molju:
   Čujte Majke sad nevolju,
Kojano vas na plač zove,
   Jer u gorkim mukam' plove;
Zove duše Bogu mile
   Da zajedno s njom procvile.
Vi pošteni redovnici,
   Isusovi nasljednici,
Slatke pjesme ostavite,
   Plačne glase sad počnite,
Sada crkve porušite
   Te za Meštrom svi tužite,
I puk na plač probudite,
   Za Isusom procvilite.
Molim oce drage moje,
   Skup'te sebi sinke svoje,
Te plačite Božjeg Sina,
   Isuskrsta Gospodina,
Koji za nas muku prima
   i na križu umrijet ima.
I vas molim, mile majke,
   Ke imate svoje stanke;
Koje žalost imadoste
   Kada sinke pokopaste:
Vaše kćerke porušite,
   Te ih plakat naučite.
I nevjeste i djevojke,
   Plačne pjesme sad pjevajte.
Svi ostali pravovjerni,
   Poslušajte srcem smjernim
Marijinu gorku tužbu
   Te plačite s njom u družbu.
Sve stvorenje sad se druži,
   Tresući se s njom u tuzi.
Ondje Gospa sve predaše,
   Te cvileći pogledaše
Otkuda će čuti glase
   Od Isusa, ki nas spase.
Eto Ivan cvileć teče
   Kao mrtva Gospa kleče.
Kad Ivana zgleda plačna,
   Obrani je rana mačna;
Kad joj plačno progovori,
   Srce joj se sve otvori,
Popanu je teške boli
   I tu pade nice doli,
Držati se već ne može,
   Žalosno se prenemože.
Tad priteče Magdalena,
   Primi Gospu na koljena,
Gospi sestre pritekoše,
   Nad njom kose raspletoše,
Udri u plač s Magdalenom,
   Za Isusom Gospodinom.
Kad se Gospi svijest povrati,
   Poče Ivu zagrljati:
"Ivo dragi, ti m' utaži
   Te mi tužnoj majci kaži:
Gdje je Isus, moja dika?
   To je, Ivo, zla prilika
Da ti tako k meni tečeš,
   Hoću da sad to mi rečeš."
Tada Ivan pade nice
   Sakriv skutom suzno lice;
Vele gorko uzdisaše
   Te on Gospi govoraše:
"Crno ruho uzmi na se
   Jer ti nosim tužne glase;
Juda izda Meštra svoga,
   Zlim Židovim' Sinka tvoga.
Od starijih iska pomoć
   Da Isusa izda obnoć,
Jerbo obdan ne smijaše,
   Od mnoštva se on bojaše.
Oni vojsku pripraviše
   Te je s Judom otpraviše.
Na molitvi Isus staše
   Kad se vojska približaše;
Vas se krvlju on znojaše,
   Tijelo umrijet ne htijaše;
Anđel s neba k njemu dođe,
   Pokrijepiv ga opet pođe.
Kada Isus bi pokrijepljen,
   S voljom Oca bi sjedinjen.
Eto Juda s vojskom dođe,
   Suprot vojsci Isus pođe.
Kad im reče: "Kog ištete?"
   Udariše svi na pete.
Pokaza im svoju krjepost,
   Al na njima bješe slijepost.
Cjelovom ga Juda izda,
   U židovske ruke preda.
Kad se Juda s njim pozdravi,
   Podbiše ga kao lavi,
Podbiše ga oružnici,
   Pobjegoše učenici.
Tu bi, Gospe, puko kami,
   Gdje ga biju palicami;
I kamenjem krutim dosti,
   A oružjem bez milosti.
Kad mu zgledaš, Gospe, lice,
   Zadrhtat ćeš od tužice,
Modrice mu ispričane
   I sve krvlju primiješane.
Vas izranjen tude osta
   I pogrđen vele dosta:
Izmučiše, Gospe, jako,
   Vežuć ruke naopako;
Od zemlje ga podigoše
   Te ga strašno povedoše,
S njime Ani dotekoše,
   Zločincem ga svi rekoše.
Brzo hodi da ga vidiš,
   Ako vidjet Sinka želiš,
Što ti od njeg, Majko, tvore,
   Dokle ti ga ne umore."
Kad to Ivan Majci reče,
   Kao mrtva Gospa kleče;
Strašna groza na nju dođe,
   Britki mač joj srce prođe,
Ter se stisnu kao kami,
   Polivši se sva suzami;
Potamni joj suzno lice
   Od tolike tad tužice.
I zavapi: "Sad hodimo
   Da ga živa zatečemo!"
Poče hodit jadna Mati,
   Gorke suze prol'jevati;
Srce strijele probadahu,
   Kaplje krvi kad viđahu.
Kud bi vođen tu kapahu
   I po putu svud stajahu.
Kad dođoše pred dvor k Ani,
   Ali bjehu tu dvorani;
Pristupiti ne smjedoše,
   Jer u dvoru Isus bješe.
Izdaleka tu slušahu
   Gdje Židovi vapijahu.
Jedan dignu tad desnicu
   Dav' Isusu zaušnicu.
Kad to začu tužna Mati,
   Poče suze prol'jevati:
"Ajme, Sinko, željo moja,
   Jadna ti je Majka tvoja!
Ajme, Sinko, ti li primi
   Zaušnicu među njimi!
Nemilo te, Sinko, tvore,
   Dokle mi te ne umore.
Ajme, Juda himbeniče,
   Prezločesti učeniče,
Ti prodade Meštra svoga
   Zlim Židovim Sinka moga.
Što ti skrivi moj Sin mili
   Te ti tako men' ucvili?"
Netom Gospa riječ izusti,
   Iz dvora se narod pusti.
Prije nego u dvor dođe,
   Hitro Isus svezan prođe,
Kad ga vidje tužna Mati
   Počne suze prol'jevati
I zavapi: "Ajme, Sinu,
   Što mimo me šuteć minu?
Što toliko hitro bježiš,
   Ali me se Majke stidiš?
Obazri se, zlato moje,
   Marija te Majka zove."
Koje srce kao kami,
   Plakalo bi tad suzami.
Kad pođoše s njim bježeći,
   Pade Majka tu cvileći.
Odahnut mu ne dadoše
   Dok Kaifi dotekoše.
Vas puk poče na nj vapiti
   I još krivo svjedočiti
Da iznosi zakon novi
   Po svim zemljam' Cesarovim,
Te puk mami naglim činom,
   Čineći se Božjim Sinom.
Još bijahu primaknuli,
   Vapijući: "Mi smo čuli:
‘Mogu crkvu razoriti
   I u tri dni sagraditi.'"
Sav puk na njeg vapijaše,
   Ali Isus šuteć staše.
Usta Kaifa te mu pri'ti:
   "Ti Sin Božji hoćeš biti?"
Na nj se Isus ne ispriječi,
   Neg' mu reče ove riječi:
"Dobro jesi reko i sam
   Da Sin Božji pravi jesam.
Od sad ćeš me ti vidjeti
   U oblaku prihoditi
Na nebesa uzhodeći,
   S desnu Oca ja sjedeći."
Kad Kaifa to razumi,
   Zlo namisli i naumi,
Razdre skute svoje ljuto
   I zavapi glasom kruto:
"Ne ištite već svjedoke,
   Ne čuste li ove psovke?"
Kad Židovi razumiše,
   Svi iz glasa zavapiše:
"Na smrt njega da vodimo
   Da već vrijeme ne gubimo."
"K Pilatu ga!" svi rekoše,
   Onda s njime potekoše.
Na obraz mu svi pljuvahu,
   Pred Pilatom govorahu:
"Sudi da ga umorimo,
   Jer ga kriva nahodimo;
Jer puk mami naglim činom,
   Čineći se Božjim Sinom."
Ali Pilat to znađaše
   Da pravedan Isus biše,
I zavidnost poznavaše,
   Suditi ga ne htijaše.
Tad u gradu Irud staše,
   S Pilatom se zlo gledaše;
K Irudu ga Pilat šalje
   Da mu Irud sudi dalje.
Vodeći ga tako ružno,
   Za njim Majka cvileć tužno
Vapijaše željno tada:
   "Dragi Sinko, kud ćeš sada?"
Kad dođoše pred Iruda,
   Poče Irud tražit čuda:
"Eto vino, eto voda,
   Čini čudo kod naroda;
Ja ne ištem sada ino
   Neg' od vode čini vino,
Ko si prije ti činio,
   I narode začudio."
Mnoge riječi govoraše,
   Ali Isus šuteć staše.
Tad se Irud rugat poče,
   Da je mahnit jošte reče,
I pogrdi Božjeg Sina,
   Isukrsta Gospodina.
Bijelu krpu na njeg' stavi,
   K Pilatu ga pak otpravi;
Mir s Pilatom učinivši,
   K njem Isusa povrativši.
Odatle ga povedoše
   I Pilatu potekoše.
Kad dođoše s njim na vrata,
   Uniđoše pred Pilata.
Pred Pilatom vapijahu,
   Protiv njemu govorahu:
"Sudi da ga umorimo,
   Jer ga kriva nahodimo.
O Pilate, sad ga sudi
   Te nas više ti ne trudi."
Pilat poče tad misliti
   Kako će ih umiriti,
Kako bi se ukrotili
   I na smrt ga ne prosili;
A za puku ugoditi,
   Čini njega bičim' biti.
Tu ga biše mnogo ljuto,
   Privezavši k stupu kruto;
Krv ga svega oblijevaše
   I po zemlji tecijaše.
Šest hiljada biča biše
   I šest stotin' jošte više,
I šezdeset i šest više
   Što Židovi udariše.
Tad pred dvorom Majka staše
   Te žalosno uzdisaše:
"Ajme, Sinko, dušo moja,
   Jadna ti je Majka tvoja,
Ne dadu mi k tebi prići,
   Sad mi hoće život dići;
Čujem, Sinko, gdje te biju,
   Gdje te bičim' udaraju,
Ali tužna tvoja Mati
   Ne može ti pomoć dati."
Kad ču Isus Majku plakat,
   I sam tužno poče jadat.
Od stupa ga odvezaše
   I po dvoru potezaše,
U skerlet ga oblačahu
   I oči mu zatvarahu,
Po obrazu udarahu,
Rugajuć se govorahu:
"Prorokuj nam tko te udri
   Ako s' Isus ti premudri?"
Neki tada pritekoše,
   Trnjem krunu opletoše.
Kad trnovu krunu sviše,
   Na glavu mu postaviše,
Nabiše je sa svih strana
   Da mu dođe do moždana.
Koje srce da ne plače
   Smišljajući oštre drače?
Sina Božjeg okruniše,
   Trnja glavu napuniše;
Sav mu obraz krvav biše,
   Ne može se reći više.
Pokaza ga Pilat puku,
   Uhvativ ga sam za ruku,
Da ga vide okrunjena,
   Po svem tijelu izranjena,
Ne bi li se ukrotili
   Te ga na smrt ne prosili.
Oni većma vapijahu:
   "Propni njega!" govorahu.
Tada Pilat sve znađaše
   Da himbeno predan biše.
Umirit ih hotijaše,
   Zato njima govoraše:
"Nahodim ga bez krivine,
   Nije pravo da pogine.
Pustite ga rad' blagdana,
   A propnite Barabana,
Jer je vazda zao bio
   I ubojstvo učinio."
Barabana svi prošahu,
   Na Isusa vapijahu
Da puk mami naglim činom
   Čineći se Božjim Sinom.
Kad ču Pilat prijetnje puka,
   Popada ga strah i muka.
U palaču unišavši,
   Upita ga: "Otkuda si?"
Ništa Isus tad ne veli,
   Al mu Pilat ovo veli:
"Ja te mogu pogubiti
   I mogu te otpustiti."
Isus reče: "O, Pilate,
   Što me pitaš stvari za te?
Da ti nije ozgor dato,
   Ne bi imo oblast na to:
I koji me tebi preda,
   Vele veći on grijeh ima."
Otad Pilat hotijaše
   Da ga pusti nastojaše,
Al Židovi vapijahu:
   "Propni njega!" govorahu,
"Jer ako ga ne pogubiš,
   Cezarovu milost gubiš,
Jer se kraljem našim čini,
   Te Cezarov on puk buni:
Ne imamo mi sad kralja,
   Neg' slušamo svi Cezara."
Cezarom mu zaprijetiše
   I još k tomu podmitiše.
Pilat htijuć njim' ugodit,
   A zlo blago sebi dobit,
Izvede ga tad Pilate
   Na sud mjesto Litoštrate.
Blizu ura šesta biše
   Kad Isusa osudiše.
Pilat puku govoraše
   Da pravedan on bijaše,
Te se umi tude vodom,
   Opra ruke pred narodom.
Kada Pilat ruke umi,
   Reče da ga svak razumi:
"Kad na moju sada ne bi,
   Propnite ga vi po sebi;
Nahodim ga bez krivine,
   Nije pravo da pogine:
Čist od krvi hoću biti
   Koju ćete vi proliti;
Nit uzimam na se toga
   Krv čovjeka pravednoga,
A vi ćete pak viditi
   Što će vam se dogoditi."
Tad Židovi dotekoše,
   I Pilatu svi rekoše:
"Krv njegovu mi primamo,
   Svrhu djece uzimamo."
Sami sebe osudiše
   I ludo se izgubiše.
Pravedna ga Pilat htješe.
   Upisano ime biše
Da se Isus zovijaše,
   Kralj židovski da bijaše.
To Židovim' žao biše
   Te Pilatu svi rekoše:
Da to pismo on ne piše,
   Jer židovski kralj ne biše.
"Ja sam tako dobro piso,
   Ne promijenih svoju miso."
Osudu mu tude štiše,
   Pred svim pukom nav'jestiše.
Konopom ga pak vezaše
   I križ teški nosit daše.
Umiljeno taj križ primi,
   Zagrliv ga pođe s njime.
Sav puk za njim tecijaše,
   Vidjeti mu smrt željaše.
Mnoge žene tu bijahu,
   Za njim plačne sve iđahu.
Obazre se Isus na nje
   Te im reče tužno stanje:
"Ne plačite, žene, mene,
   Neg plačite same sebe,
I plačite sinke vaše
   Koji mene na smrt daše,
Jer će vrijeme brzo biti,
   Tužno ćete govoriti:
‘Blažene su ne rodivši
   I prsima ne dojivši;
Planine se oborite,
   Te nas žive pomorite.'
Kad vam budu grad posjesti,
   Djecu ćete svoju jesti;
To će vam se sve zgoditi,
   Ne htjeste se pokoriti."
Isus reče govoreći,
   Pođe putem križ noseći.
Za njim Majka gredijaše,
   Sva se suzam' obl'jevaše.
Prignu Isus glavu dračnu
   Da ne vidi Majku plačnu.
Priteče mu tužna Mati,
   Al ne može njeg' poznati;
Jer nagrđen vele biše,
   S razbojnicim' tad iđaše;
Nego Ivan tu doteče,
   "Gle ti Sinka!" Majci reče.
Kad Marija Sinka zgleda,
   Studenija bi od leda;
Padne pred njim tu cvileći,
   Sinu svome govoreći:
"Postoj, Sinko, dušo moja,
   Žalosna je Majka tvoja,
Da te zgleda tvoja Majka,
   Na čas ovi od rastanka."
Isus Majku tad vidjevši,
   Pade k zemlji križ pustivši,
Suze poče s njom roniti,
   Majci svojoj govoriti:
"Ti se, Majko, prenemagaš,
   Meni veću tugu davaš.
Neka, Majko, muku trpim,
   Neka mukom svijet otkupim.
Ako ćeš mi pokoj dati,
   Nemoj, Majko, već plakati."
Tada Gospa progovori,
   Sinu svomu odgovori:
"Ajme, Sinko, što to reče,
   Kakve l' riječi sad izreče?
Ti umireš, dušo moja,
   Što će tužna Majka tvoja?"
Tu na zemlji Isus staše,
   Već križ nosit ne mogaše.
Tad Židovi pritekoše
   I Šimuna privedoše,
Daše njemu križ nositi,
   A Isusa zlo voditi.
Majku s njime razd'jeliše
   I još više rascviliše.
Tu Isusa povedoše
   I na mjesto dovedoše
Kalvarija što se zvaše,
   Gdje puk skupljen vas bijaše.
Tude na križ s njim udriše
   I sve rane povrijediše;
Probodoše ruke, noge,
   Zadaše mu tuge mnoge.
Ponoviše njemu rane,
   Krv poteče na sve strane.
Od tolike tad bolesti
   On proplaka vele dosti.
Tad bi propet sin Marije
   Na vrh gore Kalvarije.
Kada Gospa blizu dođe,
   Već na križu Sinka nađe;
Sva od tuge tu drhtaše,
   Uz križ ruke uzdizaše:
"Ajme, Sinko, što to činiš,
   Što me na križ svoj ne primiš;
Primi, Sinko, na križ mene
   Nek' i moje lice vene,
Da na križu tebe družim,
   Pored tebe da ja tužim!
Vidim, Sinko, da skončavaš,
   Tužnu Majku kom' ostavljaš?"
Isus Majku kad slušaše,
   Veću muku tad imaše.
Prem' na križu visijaše,
   Plačnu Majku on tješaše,
I videći da se muči,
   Ivanu je preporuči:
"Evo t' Ivan moj predragi,
   Nek' ti bude sinak blagi,
A ti budi njemu Mati,
   i sinom ga počni zvati."
"Ivanu se pak obrati:
   "Evo t', Ivo, moja Mati,
Sad je imaš ti primiti,
   Nek' je tvoja nova mati;
A kad budem izdisati,
   Ne daj Majci križ gledati."
Gospa Ivu tad grljaše,
   Suzama se pol'jevaše:
"Zdrav mi budi, novi sinu."
   Sve veselje Majku minu.
Ivan Gospu tad tješaše,
   Vas se suzam' obl'jevaše.
Magdalena vapijaše,
   Križ Isusov zagrljaše:
"Oh, Isuse, meni prosti
   Što sagriješih u mladosti."
Isus tada vapijaše
   I na križu pit iskaše.
Tu Židovi pritekoše,
   Žuč, kvasinu donesoše,
Spužvu jednu napuniše
   Pa Isusu piti daše.
Kad okusi, ne htje piti,
   Nego Ocu govoriti:
"Svršen mi je trud i muka
   Što je podnih za grješnika,
Sad te, Oče, vele molim
   Za svu muku kom se bolim,
I za ljubav ku mi nosiš
   Da ovomu puku prostiš.
Što mi čine, sad ne znaju,
   Daj im milost nek' se kaju."
Kada Isus riječ izusti,
   Prignu glavu, duh ispusti.
Kada glavu Isus prignu,
   Tad sva tuga Majku stignu.
Po ti način tad procvili
   Da svud tužan glas razdi'li.
Nebo uze tamnost na se,
   Jer izdahnu koj nas spase;
A zemlja se trese kruto,
   Gdje Marija cvili ljuto.
Strahovita trešnja nasta,
   Kamenje se pusto rasta,
I grobovi otvoriše,
   Mrtvi iz njih izađoše.
Tmine zemlju svu pokriše,
   Po svem svijetu tamno biše
Od vremena tad šestoga
   Do vremena devetoga.
Ta čudesa tude biše
   I strahote jošte više.
Prestrašeni svi tu stahu;
   "Sin je Božji", govorahu.
A i stotnik to videći,
   On zavapi govoreći:
"Prav doista ovaj biše
   I prava ga pogubiše."
Longin s vojskom tu bijaše,
   S jednim okom ne viđaše.
Premda dobro on znađaše
   Da Isukrst mrtav biše,
On od svoje zloće hoti
   Kopljem njega udariti.
Tad poteče krv i voda
   Na spasenje sveg naroda;
Na Longina kaplja pade,
   Odmah okom zdrav ostade.
Kad to čudo Longin vidi,
   Isukrsta odmah sli'di:
U prsa se udaraše
   I proštenje on pitaše.
Tad pod križem Majka staše
   Te žalosno uzdisaše:
"Ajme, križu, prigni mi ga,
   Moj je Sinak, ne drž' mi ga."
Kad Židovi sve svršiše,
   Odjeću mu razdijeliše;
Oda nje se tu srećkaše
   Koja koga zapadaše.
Pa se u grad povratiše,
   Jer već i noć blizu biše.
Jadna Majka to vidjevši,
   Pade nice križ pustivši;
Krv po zemlji cjelivaše:
   "Ajme, Sinko," vapijaše,
"Kad me Anđel pozdravljaše,
   Meni Majci govoraše:
O, Marijo, zdrava bila,
   Veselje si zadobila,
Sina Božjeg roditi ćeš
   I vesela uvijek bit ćeš;
A sad tvrdnem kano sti'na
   Gledajući mrtva Sina."
Tu pravedni Josip biše
   I Nikodem još odviše,
Isusovi nasljednici
   I skroviti učenici,
Te Pilata tad moliše,
   Mrtvo tijelo isprosiše.
Sa križa ga skinuv milo
   Da polože u grob ti'lo,
Da u petak ne ostane,
   Da subota ne zastane,
Jer subota blagdan biše
   U Židova tad najviše.
Kad metnuše uz križ skale,
   Tad ne biše suze male;
Kad mu krunu tu skinuše,
   Tad žalosti mnogo biše;
Kad mu čavle izdirahu,
   Majci srce razdirahu.
Uz križ ruke podizaše:
   "Dajte mi ga", vapijaše.
Snimivši ga, Majci daše,
   Jer od tuge umiraše.
Majka Sinka tu grljaše,
   I suzama obl'jevaše,
Od žalosti jedva staše,
   Sinu svome govoraše:
"Koji grijesi tvoji biše,
   Da te tako umoriše?
O studenče žive vode,
   Lijep nauče duše moje,
Vele ti si presahnuo,
   Nevješt mi se učinio.
Ajme, tvoje lice bijelo,
   Vele ti je poblijedjelo;
Tvoje oči kada mrahu,
   Kao žarko sunce sjahu,
A sada su potamnile
   I svu svjetlost izgubile;
Tvoja usta, Sinko, medna,
   Gorke žuči napojena;
Ajme, ruke premedene,
   Ke su sada probodene;
Ajme, prsâ ljuta rana,
   Što preda mnom biše dana.
Čavli noge izraniše,
   Po svem svijetu ke hodiše.
Ajme, tvoji biči ljuti,
   Zlo ti srce moje ćuti,
S kojim su te ljuto bili,
   Moj predragi Sinko mili.
Puk nemili teb' umori,
   Koga s Ocem ti sam stvori;
Kog' izvede iz Egipta
   I manom ga još napita,
I dobra mu svaka dade,
   A on toga ne poznade,
Već krv tvoju tako proli,
   Meni gorke dade boli."
Mirisom ga pomazaše,
   Jer običaj takav bješe.
Kad ga u grob ponesoše,
   Gospa glasom vapijaše:
"Ajme, Sinko, to sad što je,
   Da ne pukne srce moje;
Da me s tobom pokopaju,
   Nit me ovdje ostavljaju."
Kad ga u grob postaviše,
   Plača, tuge mnogo biše.
Od groba se od'jeliše
   Pak sa Gospom svi cviliše,
Tuge plača mnogo biše,
   Ne može se reći više.
Dragi puče, sad se smili
   Te sa Gospom i ti cvili,
Na koljena dolje pani,
   Gospodinu tvom uzdahni:
Slava tebi, Svemogući,
   Koj' nas spasi umirući,
Tebi slava i poštenje,
   Nam' grješnicim' daj proštenje.
Sine Božji, budi hvaljen
   Po sve vijeke vjekov'. Amen.